Osnovnu školu završava u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohađa u Banjoj Luci i Sarajevu, te je završava u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940. godine, pedagoško-filozofsku grupu. Prvu priču objavljuje 1928. godine, a prvu pripovijetku 1936.
Djela su mu prevođena na engleski, njemački, francuski i ruski jezik. Ćopić je bio član SANU (Srpske akademije nauka i umjetnosti) i ANUBiH (Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine).
Neka od njegovih poznatijih dijela su: “Ježeva kuća”, poezija, napisana u Sarajevu 1957., “Ne tuguj bronzana stražo”, napisana 1958. godine, “Partizanske tužne bajke”, priče, napisana u Beogradu 1958., “Priče zanesenog dječaka”, priče, napisana u Beogradu 1960., “Bašta sljezove boje”, zbirka priča napisana 1970., te “Orlovi rano lete”, roman, napisan u Beogradu 1956. godine.
Branko Ćopić je također, dobitnik NIN-ova nagrade za roman “Ne tuguj bronzana stražo”, napisan 1958. godine, podsjeća Historija.ba.
Jedna od Ćopićevih poznatijih pjesama je “Bosna”, koja glasi:
Bosna je zemlja prepuna čari,Trepeta šuma i bljeska vode,Brda joj kite gradovi stari,Nad njima sinji oblaci brode.Čini se, to je začaran krajKroz koji vilu progoni zmaj.
Duboke gore svečano ćuteU mirnoj sjenci bez ljudskog zova,Tu medo tapa niz tajne pute,A obnoć huče premudra sova.Na proplancima, sve ti se čini,Igraju vile na mjesečini.
A vjeverice – uz trku mnogu –repova trista, hiljadu nogu!-Na glavu Bosnu staviti mogu.
I duh rudarski s punom paradom:S pijukom, lampom i dugom bradom,U kristal kucka, kamenje para,Kroz Bosnu traži rudišta stara,Pod zemljom brdo gvozdeno buši,Uz vreli izvor obojke suši.
U gori stijena trepti k’o živa,Niz nju se voda studena sliva,Biserom gori najmanja kap.A već u klancu, blještav k’o srma,Potok se ruši s kamena strmaI pravi prvi pjenušav slap.
Na kraju – gledaj – rijeka se vije,Matica brza sredinom bije…