Slavni sarajevski hroničar Mula Mustafa Bašeskija naročito se zanimao vremenskim prilikama i neprilikama. Svakako, krajem 18. stoljeća suše i poplave nanosile su mnogo veće i neposrednije štete svim ljudima, ali Bašeskiju je meteorologija naročito zanimala jer u Gazi Husrev-begovoj medresi slušao predavanja o šerijatskom pravu i astronomiji kod muderisa Mehmeda Razija Velihodžića.
“Zavladala je velika suša, a najžešće u Sarajevu, i unaokolo sedam do osam sati hoda nije nikako padala kiša. Mnogo se molilo za kišu, ali kiše nije bilo. Najviše su stradale trave koje se potpuno osušiše, te tako ne bijaše stočne hrane. Čajiri nisu pokošeni, a lice zemlje se činilo žuto kao vatra. Žito i druga hrana su poskupljali, od čega je sirotinja imala mnoge nevolje”, zabilježio je Bašeskija za 1782. godinu.
Kao jedan od odgovora učenjaka i naroda na suše, Bašeskija bilježi učenje kišnih dova Bašeskija i to četiri puta: 1773, 1779, 1794 i 1797.
Upravo opisujući sušu, dovu i kišu 1779, ovaj zaljubljenik u astronomiju i derviš pokazuje nam da pobožnost i poznavanje meteorologije uopće nisu međusobno isključivi: „Da bi kiša pala tomu ima jedan drugi uzrok koji je poznat astronomima, a moliti za kišu samo je znak pokornosti i služenja Bogu, dok to nije najpreči uzrok za padanje kiše, jer kada bi se svaka molitva uslišala, svijet bi propao, a nama nisu otkrivene tajne.“