Pejaković je predlagao i himnu Bosne i Hercegovine, uvijek je govorio o tome kako bi trebalo biti, a i dan-danas mu to zamjeraju.
“Kada je u pitanju prostor u kojem trenutno živim, a nisam želio živjeti samo u tom prostoru, jer sam rođen u mnogo većem prostoru i mislio sam da ću u tom prostoru i umrijeti, nisu mi to dozvolili drugi. I onda pokušavam, u tom malom prostoru, objasniti ljudima da ja ne govorim o Bosni, odnosno o ovom mjestu kakvo jeste, nego kakvo bi trebalo biti.
U tom stalnom govoru kako bi trebalo biti, ja sam se već popeo na vrh glave ljudima, tako da me neki nedobronamjerni pitaju: ‘Gdje je više ta tvoja Bosna o kojoj govoriš otkako znam za tebe?’
Moj odgovor je uvijek: pogledaj me dobro od glave do pete, hajvanu, pa ćeš vidjeti. Stoji ti pred nosom, a ti je ne vidiš. A trebao bi. Ne vidiš je zato što su ti neki drugi utuvili u glavu da je nema. A i tim drugima, i tebi, poručujem: Bosna je vječna.
Ti si samo prolaznik kroz nju. I ona će ostati ista takva. To sam rekao i u jednom svom tekstu – svi oni koji je gaze, a to je danas najaktualnije, moraju znati: Bosna će im svima dohakati“, kaže u intervjuu za portal Žene.ba.
Kako kao neko ko je uvijek znao izgovoriti ono što drugi nisu smjeli ni pomisliti, danas definiše svoj odnos prema politici Odgovara bez zadrške i ne misli samo na one koji su danas predmet istraga, koje gone i koje će, možda, uhapsiti.
“Mislim i na one koji gone te što će ih uhapsiti. Sve ih treba pohapsiti. Jer put na koji oni vode Bosnu, Bosni ne treba. Oni to ne žele mijenjati jer im je u ovakvoj Bosni jedino lijepo.“
Travnik je bio i ostao veliki centar
“Travnik nikad nije bio mala sredina. On jeste formalno bio mali grad, ali da se taj vezir nije razbolio i da Omer-Paša Latas nije vezirsku stolicu prenio u Sarajevo, sigurno bi mi intervju pravili danas u Travniku, a pričali kako je Sarajevo kasaba. Tu je bitna razlika. Travnik je, što se tiče kulture, bio i ostao uvijek veliki centar“, kaže Pejaković.
Bosna vječna inspiracija
“Bosna je bila i ostala moja vječna inspiracija, mada sam se i u drugim podnebljima dobro snalazio. I onda je to bilo pitanje zanata, a nije pitanje bilo emocije koja je mene pupčano uvijek vezala za ove prostore i ove ljude sa ovih prostora. Godine iza mene svjedoče da ovo što sada govorim je potpuno prava istina, jer ono što nam nedostaje u životu i što će nam vjerovatno i u budućnosti nedostajati, uvijek je istina.
Mladi u BiH da se ugledaju na mlade Srbije
“Da se ugledaju na ove mlade u Srbiji. Ovo što rade… Mladi u Bosni i Hercegovini trebaju da se ugledaju na njih. Ova ekipa, koja na sličan način kao što smo mi to pokušali 1968. bezuspješno, sada zaista ima šansu promijeniti ono najružnije što trenutno postoji na Balkanu – u ovom dijelu Evrope. Mislim da ta snaga ne postoji u Bosni i Hercegovini jer su mladi ljudi debelo indoktrinirani – počevši od vlastite kuće, od obdaništa, škole, pa do fakulteta.“
Nisu mladi krivi
“Nije problem u njima, već u onima koji su u bivšem sistemu bili niko i ništa, a danas su sve i svašta. Što se mene tiče – od 1975. godine ne radim ništa drugo nego dijelim poruke koje niko nije ozbiljno shvatao. Jer, valjda je to taj posao kojem ljudi ne vjeruju: Nemoj, bolan, meni glumiti. Koga ti foliraš?“
Otpor nikada nije dolazio iz kritike, već iz prepoznavanja
“Uvijek sam išao direktno. Apsolutno direktno, jer samo u tom direktnom odnosu ljudi mogu shvatiti o čemu govorim. Ako kažem da ovu zemlju vode tri međeda, jako vrijeđam međede, jer to su divne životinje, za razliku od ovih koji nas vode, koji ne pripadaju nijednoj životinjskoj vrsti, ali oni će se nasmijati, misleći da se to ne odnosi na njih, nego po pravilu na nekog drugog. Ne, dragi sadašnji drugovi, bivši komunisti, a sadašnja gospodo – na vas se odnosi. Dok ovom zemljom bude rukovodio jedan međed s vrlo skučenim ovlastima, u njoj će biti reda, ali dok postoje trojica koji svako vuče na svoju stranu – ni salameta, ni moga savjeta.“
Živjeti jedan pored drugoga je besmisao
“Ne može. Ne može kad svaki dan iz džamija i crkava slušamo kako vaze da je jedino rješenje da živimo jedni pored drugih, kao majmuni u zoološkom vrtu. Nema šansi. Oni su uspjeli da razvale nešto što je vijekovima bilo sasvim normalno – da živimo zajedno, ne samo da gledamo jedni druge. To ‘zajedno’ ima smisla. Živjeti jedan pored drugoga je potpuni besmisao. Tako živi Evropa. Zato mi se i ne sviđa. Niko ni s kim, a mi smo nekada bili posebni.“
Kompletan intervju pogledajte na linku, a čitajte na portalu Žene.ba.