Iz perspektive hiljada mrtvačkih sanduka, masovnih grobnica, razrušenih gradova, izgubljenih godina i uništenih života, slika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, maršala u bijelom odijelu i zbratimljenih naroda, izgleda kao totalno promašena stvar.
Da kojim slučajem ima mogućnost da se vrati na ovaj svijet, Broz bi zbog toga sigurno poželio da ga momentalno vrate u Kuću cvijeća: suočen s činjenicom da je čitava jedna zemlja, čitav jedan svijet uništen zahvaljujući idiotluku i psihozama njegovih političkih nasljednika, teško da bi mogao donijeti drugačiju odluku.
No, za razliku od Titovih političkih nasljednika, oni biološki i porodični pokazali su se u najboljem mogućem svjetlu. Skoro tri decenije nakon smrti svog supruga, oca, djeda i pradjeda, porodica Broz ne može se okarakterizirati nikako drugačije nego kao – normalna. To dostignuće (prilično veliko ako se imaju u vidu okolnosti u kojima je ta porodica nastajala i opstajala) čini se još većim ako se Brozovi uporede s porodicama drugih viđenijih pokojnika na ovim prostorima. Osim leševa i uništenja, iza Titovih političkih nasljednika ostajali su sinovi na potjernicama, supruge u izgnanstvu, računi u Švicarskoj, vile na skupim lokacijama, rodbina u upravnim odborima, naslovne stranice u tabloidima.
Iza Tita, ostale su supruge, djeca i unuci koji su sasvim u skladu s mjestom na kojem žive – neko ovakav, neko onakav, neko malo „na svoju ruku“, ali u prosjeku nimalo različiti od „običnog svijeta“ koji ih okružuje, a koji nosi manje zvučna prezimena.
Više čitajte ovdje