Debljina u djetinjstvu može skratiti život za 5 do 20 godina, pokazuju studije. Doktorandica nutricionizma Esma Karahmet Farhat objašnjava zašto prisiljavanje djece da jedu sve iz tanjira može narušiti njihov prirodni osjećaj gladi, zašto gojaznost više nije samo estetsko pitanje i kako roditelji nesvjesno prenose nezdrave obrasce, prenosi N1.
Ljubav na Balkanu se pokazuje hranom – i tu griješimo
Na Balkanu je uvriježeno da je “puno tanjir” dokaz ljubavi, ali upravo tu leži jedan od korijena pogrešnog odnosa prema hrani.
„Kod nas je to kulturološki – hranjenjem pokazujemo ljubav. Generacijama tjeramo djecu da pojedu sve, iako djeca sama znaju koliko im je dovoljno“, objašnjava Karahmet Farhat.
„Bojimo se gladi – a glad nije neprijatelj. To je prirodan signal“, dodaje.
Emocionalno ucjenjivanje hranom ostavlja trajne posljedice
„’Hajde jedan zalogaj za mamu’ – to je emocionalna ucjena. Djeca to ne zaslužuju“, kaže nutricionistkinja.
Dijete koje stalno jede na zahtjev odraslih, a ne po vlastitoj potrebi, gubi osjećaj za stvarne potrebe tijela.
„Baby fat“ nije gojaznost – ali zapadnjački obrasci jesu problem
„Smeđe masno tkivo kod beba ima važnu funkciju – to nisu masne naslage koje treba smanjivati“, pojašnjava ona.
„Mi djecu uvodimo u svijet slatkiša – oni sami ne znaju za čokoladu. To je naša odgovornost“, naglašava.
Mediteranska prehrana najzdravija – ali se više ne prakticira
„Mediteranske zemlje danas imaju najdeblju djecu u Evropi jer više ne jedu mediteranski, nego zapadnjački“, kaže Karahmet Farhat.
Hrana je epigenetski faktor – oblikuje naše zdravlje na molekularnom nivou.
„Ako u ranom djetinjstvu unesemo loše prehrambene obrasce – otvaramo put ka dijabetesu, inzulinskoj rezistenciji, pa i kardiovaskularnim i hormonskim poremećajima“, upozorava ona.
Ko odlučuje koliko dijete treba da pojede?
„Na roditeljima je šta i kada će ponuditi – ali dijete odlučuje koliko će pojesti“, ističe nutricionistkinja.
„Dijete ne jede svaki dan isto. Treba poštovati njegov integritet i signale koje tijelo šalje“, dodaje.
Slatkiši – kad i koliko?
„Do treće godine – idealno bez slatkiša. Kasnije da, ali u ograničenoj količini. Djeca imaju propusna crijeva i osjetljiv mikrobiom“, pojašnjava Esma Karahmet Farhat.
„Slatkiši mogu činiti do 10% dnevnog kalorijskog unosa – ali ne više. Roditelj ne smije s njima kupovati mir“, upozorava.
Topli obrok ili prisutni roditelj?
„Djeca neće pamtiti je li ručak bio savršen – pamte prisutnost roditelja“, ističe Karahmet Farhat.
„Lakše je skuhati nego se emocionalno angažovati, ali djeci treba zagrljaj više nego obrok“, dodaje.
Gojaznost djeteta nije presuda – ali ne treba čekati da se ‘samo ispravi’
„Debljina u djetinjstvu skraćuje život i do 20 godina. To nije estetski problem – to je bolest“. Ali zdravlje se uvijek može popraviti. Ako se djeca edukuju, vježbaju, jedu pametnije i spavaju dovoljno – mogu promijeniti svoj život“, zaključuje.