Već sa šest godina započela je svoje muzičko obrazovanje, a talenat, upornost i ogromna ljubav prema violini odveli su je do završetka Muzičke akademije u Novom Sadu.
Od simfonijskih orkestara do regionalnih zvijezda
Njena profesionalna karijera bogata je značajnim angažmanima. Radila je kao honorarni član Simfonijskog orkestra Radio-televizije Srbije, nastupala sa Beogradskom filharmonijom, bila član kamernog orkestra „Proclasica“, a posebno emotivne uspomene nosi iz perioda rada u Domu armije „Stanislav Binički“.
Tokom godina nastupala je širom Srbije, regiona i Evrope, sarađujući sa brojnim imenima iz svijeta klasične, džez, pop i rok muzike: Jovanom Kolundžijom, Sretenom Krstićem, Jadrankom Jovanović, Leontinom Vukomanović, grupom „Legende“, Zdravkom Čolićem, Lepom Brenom, Svetlanom Cecom Ražnatović i mnogim drugima.
Na poziv direktora „Real Sevilla Orchestra“ jedan period provela je radeći u Simfonijskom orkestru u Sevilji, a potom i u Balkanskom simfonijskom orkestru u Atini. Ipak, nakon bogatog orkestarskog iskustva, Tijana je odlučila da krene sopstvenim putem — putem solo umjetnika, gdje će njen karakter, emocija i lični pečat doći do punog izražaja.
“Muzika nije samo profesija, ona je moj život, moj unutrašnji svijet i način da govorim bez riječi.”
— Tijana Paunović
Teret ljepote i surovost javne scene
Iako je publika često doživljava kao atraktivnu i samouvjerenu ženu, iza reflektora i glamura krije se mnogo teža stvarnost. Biti lijepa žena na javnoj sceni često znači nositi dodatni teret predrasuda, osporavanja i površnih procjena. Umjesto da se govori o radu, talentu i odricanju, društvo često pažnju usmjerava na izgled, privatni život ili senzacionalizam.
Ljudi često misle da je lijepoj ženi sve lako dostupno, govori Tijana. A zapravo je potpuno suprotno. Moraš se dokazivati duplo više da bi te neko ozbiljno shvatio kao umjetnika.
Kroz godine rada i brojna poznanstva, kako kaže, naučila je koliko javna scena može biti surova i puna lažnih odnosa. Posebno je pogađaju razočaranja u prijateljstva.
Oni od kojih svi, navodno, bježe — gejevi, transeksualci i biseksualci — često su se pokazali kao najiskreniji, najtopliji i najodaniji ljudi koje sam upoznala, kaže Tijana. To su osobe koje imaju senzibilitet, empatiju i poštovanje prema jakim ženama. U njima sam često nalazila više ljudskosti nego u mnogim „tradicionalnim“ prijateljstvima.
Skidanje maski, sujeta i razočaranja
Tijana otvoreno govori o ljubomori, sujeti i podmetanjima sa kojima se susretala tokom života i karijere. Umjesto podrške, često je dobijala lažne osmijehe, ogovaranja i prikrivene pokušaje da bude obeshrabrena.
Kada počnete da gradite svoj identitet, svoj stil i kada pokažete da imate snove, tada mnogi ljudi oko vas počnu da skidaju maske, priča ona. Najviše boli kada shvatite da vam neko nije želio sreću onda kada vam je najviše trebala.
Dodaje da je godinama vjerovala ljudima, često i previše, sve dok brojna iskustva nisu ostavila duboke emotivne tragove.
Dešavalo mi se da nemam s kim da popijem kafu, odem na bazen ili na more, iskrena je Tijana. A kada bih nekome vjerovala, uslijedila bi nova razočaranja. Treba mnogo vremena da čovjek ponovo nauči vjerovati ljudima.
Cilj je autentičnost, a ne senzacija
Ipak, uprkos svemu, nije izgubila vjeru u umjetnost niti odustala od svojih snova. Danas joj je najveća želja da se ostvari kao vrhunski solo umjetnik, da publici prenese emociju kroz violinu i ostavi trag koji neće biti vezan za senzaciju, već za kvalitet i autentičnost.
“Ne postoji osoba koja nije sposobna da uradi više od onoga što misli da može. Naučila sam da pustim neke stvari da odu, baš kao što voda sama pronađe svoj tok. Najvažnije je ostati svoj, čak i onda kada te život pokušava promijeniti.”
Njena životna priča nije samo priča o muzici, već i priča o borbi jedne žene da sačuva dostojanstvo, emociju i vjeru u ljude u svijetu gdje su iskrenost i podrška postali rijetkost.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.