Tek u četrdesetim godinama počeo sam se ozbiljnije baviti sazom. Sve je, zapravo, započelo sasvim slučajno. Moj otac je 1985. godine u Turskoj kupio ovaj instrument za jednog čovjeka, ali kako mu se učinio preskup, saz je ostao u našoj kući.
Upravo ta slučajnost probudila je u meni znatiželju koja je vremenom prerasla u ljubav.
U početku su to bili stidljivi pokušaji – traženje tona, upoznavanje sa žicama, otkrivanje bogatstva zvuka koji saz nosi u sebi. No, slušajući stare majstore i prateći ono što su stvarali istinski zaljubljenici u ovu vrstu muzike, Avdo je polako izgradio vlastiti izraz.
– Saz nije samo instrument. On je produžetak duše, kaže on.
Njegove melodije nisu puko izvođenje nota, već pričanje priča, prenošenje emocija koje su se generacijama taložile u bosanskom čovjeku.
Godine 1992., s pjesmom „Safo moja Safo“, počeli su prvi nastupi. Već tada je bilo jasno da se radi o posebnom muzičkom senzibilitetu. Tokom godina nastupao je širom regiona i Evrope – od Njemačke do Zagreba, Beograda, Rijeke, Pule…, predstavljajući Bosnu i Hercegovinu kroz zvuk saza i sevdaha. Njegovi nastupi nisu samo koncerti, već svojevrsni susreti sa tradicijom, trenuci u kojima publika osjeti ono što se riječima teško može opisati.
Posebno mjesto u njegovom radu zauzimaju melodije koje se izvode uz saz. To su kompozicije koje odišu jednostavnošću, ali i dubinom. U njima nema pretjerane aranžmanske raskoši – saz, glas i emocija sasvim su dovoljni. Melodije često prate sporiji ritam, dopuštajući svakoj riječi da „legne“ na svoje mjesto. U njima se osjeti dah prošlih vremena: miris avlija, tišina akšama, težina neizgovorenih riječi i ljepota jednostavnog života. Upravo ta autentičnost čini ih neprolaznim.
Avdo ističe da se kroz saz najiskrenije može izraziti sevdalinka. Taj spoj daje muzici posebnu toplinu i intimnost. Saz ne trpi površnost – svaka odsvirana nota mora imati smisao, svaka interpretacija mora dolaziti iznutra. Zato su njegove izvedbe često doživljene kao lične ispovijesti, a ne samo kao muzičke tačke.
Album „Aman jada od akšama do sabaha“, snimljen 2007. godine, predstavlja svojevrsnu krunu njegovog dosadašnjeg rada. Na njemu su sabrane melodije iz bogate riznice bosanskohercegovačkog muzičkog naslijeđa. „Imal jada ko kad akšam pada“, „Pita Fata Halil, mejhandžiju“, „Šarena sehara“, „Afedersum“, „Sinoć sam ti Safo, dvoru dolazio“, „Ni Bajrami više nisu“, „Dunjaluče, golem ti si“, „Mao sam deset žena“, „Ostavljen sam već odavno“, „Đaurko mila“, „Čivija“, „Što je život“, „Oj medice, medice“, „Sabah zora, ezan uči“… neke su od njih.
Ipak, Avdo naglašava da danas nema dovoljno podrške za ovakve projekte. Tradicionalna muzika, iako izuzetno vrijedna, često je potisnuta i zapostavljena.
– Stiče se utisak da se sevdalinka gura u zapećak, kaže on. A to je naša lična karta. Ako je mi ne budemo čuvali i promovisali, drugi sigurno neće.
Iako je sevdalinka uvrštena na UNESKO-vu listu nematerijalne, svjetske, kulturne baštine, Avdo smatra da to nije dovoljno. Ona mora živjeti među ljudima, u školama, na koncertima, u svakodnevnom životu. Upravo zbog toga, njegova misija nije samo muzička, već i kulturna.
U saradnji sa Selverom Porčom snimio je i novu pjesmu „Kad otvorim šarenu seharu“, pokazujući da saz nije vezan isključivo za stare kompozicije, već može biti i dio savremenog stvaralaštva koje poštuje tradiciju.
Ipak, ono što najviše izdvaja Avdu nije samo njegov talenat, već njegov odnos prema muzici. On ne svira zbog materijalne koristi. Njegov motiv je ljubav – iskrena, duboka i trajna.
– Nisam opterećen zaradom, kaže. Ovo radim jer volim. Želim da ono što nosim u sebi podijelim sa ljudima.
Ta ljubav se osjeti u svakoj njegovoj interpretaciji. On ne pravi kompromise kada je u pitanju tradicija. Ne prilagođava se trendovima, već ostaje vjeran izvornom zvuku i emociji. Upravo zbog toga njegovi nastupi imaju posebnu vrijednost.
Posebno ga raduje činjenica da na njegovim nastupima ima sve više mladih ljudi. U tome vidi nadu da tradicija neće nestati, već da će nastaviti živjeti kroz nove generacije.
-To je znak da naša muzika ima budućnost, ističe. Neko će nastaviti tamo gdje mi stanemo.
Uprkos svim izazovima, Avdo ne odustaje. Njegova želja je da se bosanskohercegovačka muzička tradicija promoviše širom svijeta – ne kroz velike riječi, već kroz iskrene tonove saza i emociju koju samo sevdalinka može prenijeti.
Jer, kako sam kaže – džaba se kleti u tradiciju, ako je ne živimo i ne dijelimo s drugima.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.