Njegovo ime već decenijama zauzima posebno mjesto u srcima ljubitelja tradicionalne i novokomponovane narodne muzike, a njegov glas prepoznaje se već nakon prvih taktova.
Od 1980. godine, kada je snimio svoju prvu ploču s pjesmama „Rodnom kraju, rodnom zavičaju“ i „Graničar“, Rizo Hamidović je izgradio bogatu i respektabilnu karijeru. Tokom tog dugog i plodnog puta snimio je brojne hitove, ali i sačuvao autentičnost narodne pjesme kroz snimanja sevdalinki za arhive Radio Beograda i Radio Sarajeva, čime je dodatno potvrdio status vrhunskog vokalnog interpretatora.
Iza njega su albumi: „Čudna nasta ova godina“, „Zašto te dugo nema“, „Sad mi trebaš“, s antologijskom pjesmom „Otvori karte Ciganko“, zatim „Sandžački biseri“ 1, 2, 3 i 4, „Samo sam jednom volio“, „Eh da je meni“, „Ne znam ja“, „Bolujem ti“, „Gdje si“, „Sevdalinke“, „Loše karte“…, kao i veliki broj singlova među kojima se izdvajaju „Dugo, te dugo očekujem“, „Crna ženo prokleta bila“, „Želim topli dom“, „Prebrojana ljeta“, „Dok me nose na tabutu“ i mnogi drugi.
Za nekoga sa ovakvim opusom moglo bi se reći da više nema potrebu za snimanjem novih pjesama. Međutim, kako sam Rizo Hamidović ističe, muzika nije posao koji se ostavlja po navici ili godinama.
– Ko jednom uzme mikrofon u ruke i osjeti slast ovog posla, teško može stati, kaže Hamidović. Publika te, jednostavno, stalno vraća u studio. Oni očekuju, traže, žele novu pjesmu, novi stih, novi susret sa emocijom.
Posebno mjesto u njegovom životu zauzimaju fanovi, bez kojih, kako naglašava, nijedna karijera ne bi imala smisla. Slava mu je donijela i gubitak privatnosti, ali nikada gorčinu.
– Ne možeš izaći u običnu šetnju, na pijacu ili ulicu, a da te neko ne zaustavi, ne poželi razgovor ili fotografiju za uspomenu. Ja to doživljavam kao blagoslov, ne kao teret. Pjesma je bila moj izbor, a ona ne može bez ljudi koji je vole i koji u njoj pronalaze dio sebe, iskreno govori ovaj pjevač.
Rizini fanovi dolaze iz svih generacija. Ima onih koji su uz njegove pjesme odrastali, zaljubljivali se, tugovali i veselili, ali i onih najmlađih, što mu, kako priznaje, posebno grije srce. Upravo na to mu je pažnju skrenuo prijatelj Emir Džuho, vlasnik frizerskog salona „Rekord“ na sarajevskom „Trgu heroja“, ispričavši mu o Edahu i Daniji sa Dobrinje, djeci koja su zidove svog doma ukrasila Rizinim fotografijama iposterima.
– Kada sam čuo za njih, znao sam da ih moram upoznati. To da neko na samom početku svog života voli i poštuje ono što radite, neprocjenjivo je. To vam vrati vjeru u pjesmu i u ljude, kaže Hamidović.
– To su lijepo vaspitana djeca, dobri učenici i, što me posebno iznenadilo, izuzetni mali pjevači. Njihova ljubav prema muzici je čista i iskrena. Upravo takva publika daje smisao svemu što sam radio i radim, ističe Rizo. Kada sam vidio njihove zidove prekrivene mojim fotografijama, osjetio sam nešto što se riječima teško može opisati. To nije bila sujeta, to je bila zahvalnost. Osjećaj da ono što radiš ima smisla ibudućnost – priznaje pjevač.
Susret s djecom bio je više od obične posjete. Bio je to trenutak u kojem su se spojile generacije, glasovi i srca. Pjevali su zajedno, bez reflektora i bine, ali s emocijom kakvu rijetko može pružiti i najveća scena. Zajedno s njihovim ocem Dževahidom, pjevali su Rizine pjesme. Djeca su znala svaku riječ, svaki refren, a u njihovim glasovima Rizo je prepoznao onu iskru s kojom je i sam nekada započeo.
– Znati da te neko na početku svog života doživljava kao dio svog svijeta, to je najveća nagrada. Ta djeca nisu samo moji fanovi, oni su moja nada da pjesma neće prestati, kaže Hamidović, ne skrivajući emocije.
U tom toplom i ljudskom odnosu između umjetnika i njegove publike, bez distance i lažnog sjaja estrade, ogleda se i tajna dugovječnosti Rize Hamidovića. Njegovo poštovanje prema fanovima nije deklarativno, već iskreno i svakodnevno, zbog čega ne čudi ni njegova ideja da u budućnosti, upravo s najmlađim obožavateljima, snimi jednu od pjesama.
-Volio bih da to ostane zapisano. Da se zna da pjesma ne pripada godinama, već srcu, zaključuje Rizo Hamidović. Ako smo se prepoznali kroz muziku, onda je red da je zajedno i otpjevamo. To bi bila poruka da pjesma nema godine i da prava emocija traje.
U vremenu koje brzo troši i ljude i pjesme, Rizo Hamidović ostaje tihi čuvar onog najvrijednijeg – emocije. Njegova pjesma nije samo zvuk, već most između prošlog i budućeg, između onih koji pamte i onih koji tek uče da osjećaju. Dok god je dječiji glas spreman da zapjeva stihove koje je on nekada otpjevao s istom iskrom u očima, ta pjesma neće ostariti. Ona će trajati kao amanet, prenošena sa srca na srce, sakoljena na koljeno.
A dok ima takve publike, Rizo Hamidović neće biti samo pjevač – biće dio porodične uspomene, glas koji se ne zaboravlja i koji, baš poput sevdaha, živi onoliko dugo koliko ima onih koji ga vole.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.