„Meni je uvijek drago kada me pozovu da budem dio neke humanitarne organizacije i, nije mi ovo prvi put. Moja ekipa i ja se uvijek odazovemo na humanitarne nastupe, na nastupe koji za mene imaju smisla. A, ja sam na djecu posebno osjetljiva. Ovaj put me kontaktirao Izudin iz fondacije “ADA” iz Stuttagrta, objasnio mi je o čemu se radi,a što je za svaku pohvalu. Iskreno, voljela bi da što više ljudi prepozna značaj njihovog rada i time podrže djecu, nešto što je bitno u životu za njihovu budućnost. Na kraju krajeva i za budućnost svijeta i planete. Jer kako se kaže, znanje je najveća moguća snaga koja postoji na svijetu. Rade jako lijepu stvar, i, od srca sam se odazvala”.
Razgovarao Bato Šišić
Po tvom nekom mišljenju, da li se kod ljudi izgubila humanost?
„Mislim da nije, ustvari znam definitivno da nije. A, to se pokazalo u mnogo slučajeva. Pratim i vidim, pročitam na mnogim portalima, društvenim mrežama, da se ljudi, kada je nekome potrebna hitna pomoć, veoma brzo organizuju, udruže i veoma brzo se sakupi novčana pomoć koja je potrebna. Ja, nažalost nisam sretna zbog toga da se na taj i takav način prikuplja pomoć, a ustvari nisam uopšte sretna da dođe do takve situacije da se nekome ili za nekoga prikupljaju sredstva za njegovo zdravlje, odnosno da je neko u problemu. Ja bi najsretnija bila da smo svi zdravi, da se svakodnevno radujemo svakom novom danu, da se radujemo životu bez bolova i bolesti. Sa druge strane voljela bi da imamo uređenu državu čiji zdravstevni sistem je jak i da stoji iza svakog bolesnog čovjeka , da mu pomogne kada je to najpotrebnije. Ali, mi smo takav jedan merahmetli narod,da humanist kod ljudi proradi uvijek u pravom momentu, uvijek kada je najpotrebnije. I, ako je ovo ludo vrijeme u kojem živimo danas, sigurna sam da svako ljudsko biće na ovoj planeti, skoro pa svako, ne može ostati ravnodušno na nečiju ljudsku patnju, ovakvu ili onakvu, a pogotovu kada su u pitanju djeca. Humanost je po meni neki momenat kada u ljudima proradi ono ljudsko. Ja sebe postavim u situaciju da se to nešto grozno desi nekom meni mom bliskom, sve bi učinila na svijetu da pomognem. Istina je da ta neka empatijama u nekim situacijama nedostaje, ali vrlo brzo se ljudi probude“.
Ne samo u BiH, ne samo u regionu već širom svijeta, gdje god dođeš ljudi su oduševljeni tvojim stilom, načinom izvođenja sevdalinke. Šta to ti radiš, što drugi ne rade?
„Zaista ne znam, možda bi odgovor na to pitanje upravo trebala dati publika koja dolazi na moje nastupe. Sve te pjesme koje ja pjevam su pjesme,koje su ljudima znane, pa ih svako doživljava na neki svoj način. Svaka od tih pjesama kod nekoga probudi neku određenu emociju, sjećanje… Ja zaista vjerujem u ono što prezentiram na bini, kada pjevam pjesmu ja vjerujem u svaku riječ koju otpjevam. Po meni je najbitnije, evo kao što ti i ja sada razgovaramo, da čovjek bude iskren, otvoren, bez ikakvih kalkulacija izlazim na scenu i dajem ljudima dio svoje duše. Ljudi to valjda u nekom momentu i prepoznaju. Ja jednostavno ne znam drugačije,ali sa druge strane to ponekad bude jako teško, kako nama na bini tako i ljudima u publici. I ja sam ljudsko biće, pa se sjetim svojih dragih i voljenih, nekih situacija u životu koje su se desili meni, nekom mom bliskom, mom prijatelju. Ta tradicionlna pjesma vrlo je specifična bez obzira iz kojeg grada dolazi,a sevdalinka je baš nekako specifično usađena u naš genetski kod. Bez obzira koliko mi slušali neke druge pjesme, evo ja konkretno slušam jako različite muzičke žanrove, a kad čujem nešto da miriše na tradiciju u meni svaki damar proradi. To jednostavno čovjek ne može da ignoriše. Ja sam imala sreću i još uvijek imam veliku sreću i na tome sam beskrajno zahvalna, da radim ono što volim i poštujem prije svega, da radim srcem, pjevam onako kako najbolje znam,a ja ne umijem drugačije. Nekome se može svidjeti,a nekome ne. Sve su te pjesme o ljudskim sudbinama, o stvarnim ljudima koji su nekada postaojali, o njihovim univerzalnim vrijednostima, a koje se i dan danas nekako cijene kod ljudi. A, iskrena da budem veliki je to teret iznijeti tu priču, pred ljudima koji vas gledaju, prate svaki vaš pokret, slušaju pažljivo vaš glas”.
Pomenula si riječ teret, da li ti se desilo da pred nekim velikanima sevdaha prvi put pjevaš i koliko te opteretilo. Ustvari da li se tako nešto uopšte desilo?
“Ja na žalost nisam imala priliku, a po nekakvom mom standradu, mišljenju da upoznam prave i istinske velikane, pjevače sevdaha, a kamo li da pjevam pred njima. Daj bože da jesam i da mi se to desilo. Ja sam se relativno kasno počela baviti muzikom, odnosno počela da pjevam. Moja prva publika je bila moja mama. Ja bi ispred nje stajala i pjevala, još kao dijete I tako sve do svoje tridesete godine kada sam se zvanično počela baviti muzikom. Voljela bi da sam imala priliku upoznati velikog Zaima Imamovića, Safeta Isovića, Zehru Deović. Zehru Deović sam jednom priliko srela, ali bilo me stid da joj priđem i da je pozdravim. Igrom slučaja upoznala sam Eminu Zečaj, ali samo zbog toga što smo se zadesile u istom društvu. Drhtala sam pred njom kao malo dijete. Bilo me jednostavno stid i da joj kažem da ja kao nešto pjevam. Nisam ja imala nažalost tu vrstu škole, da upoznam velikane sevdaha i učim direktno od njih. Jauvijek volim da kažem da sam samouka u svemu tome, ali sam sa jedne strane u svima njima, kroz njihove snimke, vidjela učitelje, koji su mi svetinja. I dan danas stojim kod te izjave, da se nikad nikada neće ponoviti da dođe neko poput tih imena koje sam pomenula,a tu je I dosta njih koje nisam spomenula. To su jednostavno doajeni sevdaha koji su cijeli njihov život bili posvetili onome što je naša istorija, brend, DNK. Sevdalinka nam teče venama, to je naš život. To nas sve opisuje na najbolji mogući način. Ja svaku sevdalinku doživljavam na svoj način, trudila sam se i trudim se da budem normalna. Jednostavno ne znam kako drugačije da objasnim samu sebe”.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.