Njihov život je priča o istrajnosti, međuvjerskoj harmoniji i dubokoj posvećenosti običajima i vjeri, iako su kilometrima udaljeni od najbliže crkve.
U njihovoj skromnoj kući, Uskrs se ne dočekuje sa zvukom crkvenih zvona, ali zato s toplinom porodičnog doma, mirisom pogače, šunke i farbanih jaja – u znaku tradicije koja se, bez obzira na okolnosti, ne prekida. Poseban duh blagdana osjeti se i kroz umjetničke goblene koje je Ankica Jungić izvezla još u mladosti, a danas krase zidove njihovog doma. Svaki konac, svaki motiv tih ručnih radova, nosi priču o strpljenju, ljubavi i vremenu koje ne briše ono što se radi s dušom.
– Obično se na Uskrs peku jaja, šunka, luk i pogača koja se nosi u crkvu. Ali pošto ovdje kod nas crkve nema, ne možemo to izvesti kao nekada. Jedino smo mogli ići u Drvar dok smo bili mlađi. Ove godine sam mislila da i ne farbamo jaja jer više ne mogu kao prije, ali ipak smo ih farbali – zbog običaja. Djeca su daleko, pa nisu mogli doći, ali nazovu nas. Žao mi je što nisu tu – priča Ankica, dok rukom pokazuje na goblene koji tiho svjedoče o nekim drugačijim vremenima.
Njen suprug Jakov dodaje kako je Uskrs za njih uvijek bio i ostao porodični blagdan, bez obzira gdje se nalazili.
– Moja majka je uvijek obilježavala Uskrs, to je bio porodični trenutak. Iako nas je danas ovdje ostalo vrlo malo, uvijek smo bili pomiješani – katolici, muslimani i pravoslavci. Čak i u porodici imamo muslimana. Sve nas to povezuje. Nismo nikad gledali ko je koje vjere. Bitno je da si čovjek – kaže Jakov.
Porodica Jungić je tokom rata napustila Bosnu. Kratko su boravili u Srbiji, potom u Francuskoj, gdje im i danas živi kćerka. Sin im se odselio u Ameriku. Nakon dvije decenije izbivanja, 2015. godine odlučili su se vratiti u rodni Bosanski Petrovac.
U znak zahvalnosti za povratak, načelnik općine Mahmut Jukić ponudio je Jakovu pomoć u iznosu od 5.000 KM za izgradnju kapele. Ona je simbolično napravljena u obliku nekadašnje crkve koja je stajala nasuprot zgrade Općine, a srušena je 1948. godine.
Danas ta kapelica nije samo mjesto molitve, nego i simbol prisutnosti, trajanja i nade.
– Nismo ovdje sami, imamo prijatelje i dobre komšije. Naša su vrata otvorena i muslimanima i pravoslavcima. Nikad nismo naučili da govorimo da smo Hrvati, Srbi ili Muslimani. Ne volim kad se to naglašava – ističe Jakov.
Dodaje i da mu je posebno bilo drago kada su ga komšije muslimani tražili po povratku u Petrovac, da vide da li se zaista vratio i hoće li ostati. To mu je, kaže, bio znak poštovanja i ljudske topline koja se ne briše ni vremenom ni različitostima.
Na kraju razgovora, Jakov je poručio da svaki čovjek, bez obzira na vjeru, treba čuvati i njegovati svoje običaje i ne stidjeti ih se.
– Prvenstveno treba biti čovjek i poštovati druge, ne mrziti nikoga. Samo tako možemo zajedno živjeti i opstati. – kaže Jakov.
Uskrs u kući Jungića nije samo religijski praznik. On je dokaz da se vrijednosti kao što su vjera, ljubav, tradicija i međusobno poštovanje, mogu očuvati čak i kad ste sami bez svojih bližnjih, ali istrajni na tom putu.