“Sarajevo Big Band”, koji broji 25 članova, na ovaj način će podsjetiti na veliki stvaralački opus Kemala Montena, a njegove neprolazne pjesme, pod dirigentskom palicom Ranka Rihtmana, interpretirat ćepoznati bosanskohercegovački umjetnici: Damir Imamović, Renata Kurtalić, Jasna Gospić Sparavalo, Nermin Puškar, Dino Šaran, Zlatan Fazlić – Fazla…
Jedne noći u decembru…
-Na moju veliku radost i radost svih Sarajlija 28. decembra održat će se koncert u BKC-u. Jako mi jedrago da ću biti dio koncerta, da ćemo pjevati Kemine pjesme, kako one najpopularnije, tako i onekoje su se manje slušale, jer Kemin opus je ogroman. Na sceni će biti “Big Band” pod dirigentskompalicom Ranka Rihtmana koji je jako puno sarađivao sa Kemom i to će biti sjajno. Veoma se radujem imislim da će to biti jedan pravi gradski događaj, pjesma duše, emotivna i istinita, jer, to je Sarajevo.Drago mi je da se koncert održava jedne noći u decembru, kad je bila hladna zima. Sarajevo je vječno,kao i naš Kemal Monteno. Živi u njegovim ulicama, kafanama, krošnjama drveća, šumu Miljacke, mirisu povjetarca s Trebevića baš kao Vijećnica, naš Kemal Monteno – kaže Jasna Gospić.
Devet godina je prošlo otkad nas je napustio Kemal Monteno, a njegov odlazak značio je velikigubitak za Sarajevo, ali i za cijeli region. Bio je zaista pravi Sarajlija, srcem i dušom. Podario nam je bezbroj neprolaznih prekrasnih pjesama.
Davor, Kemo, Branka, Toma…
-Podario nam je nezvaničnu himnu našeg grada, pjesmu “Sarajevo ljubavi moja”, ali i nezvaničnu himnu nekadašnje Jugoslavije, pjesmu “Zemljo moja”, koju i danas mnogi smatraju svojom himnom. Puno bi se moglo pisati i govoriti o našem Kemi, nema dana da ga ne spomenemo. Njegove prekrasne pjesme slušaju se i pjevaju ništa manje nego kada su nastale, ali, sretni su oni koji su ga poznavali lično. Imala sam sreću da budem Kemin prijatelj, da ga često viđam, da se družim s njim i njegovom opjevanom Brankom. Kada mislim o tim prošlim vremenima, sjetim se restorana Majestic u ulici Danijela Ozme. Malo koje veče je prošlo a da se tamo nismo okupili, zapjevali skupa sa Pavlovićima koji su tamo svirali. Davor, Kemo, Branka, Toma, društvo pravih meraklija koji su znali uživati. Tu bi često nastale nove pjesme, planovi, tekstovi. Sjećam se kada je Toma rekao Kemi da mu napiše pjesmu, a Kemo mu odgovorio da šta on njemu može napisati, kada ima toliko pjesama. Onda se sjetio i uz smijeh rekao: “Najbolje da ih sve sastavimo, sve žene o kojima pjevaš, sva tvoje raspoloženja”. Tako je za stolom nastala pjesma “Pjesme moje, pjesme moje, nizašta me ne krivite”. Puno je sjećanja i svega onoga što sam sa Kemom i Davorom proživjela. Oni koji su ga poznavali znaju koliko je Kemo bio duhovit, koliko je bio zabavan i, nekako, njegov život se odvijao uz muziku i smijeh, čak i kada mu je bilo teško. Bio je to njegov životni stav – zaključuje Jasna.