Preminula je u penzionerskom domu “Ivan Pavao” u Banjaluci, a tome su prethodile godine tragedija, mučenja, borbe sa bolešću i zaboravom.
Jadranka je 23 godine živjela u Japanu. Tokom rata, u njen stan u Sarajevu je ušao nepoznati čovek i na prevaru ga preprodao. Kad je iz Japana došla na sahranu sestre, na putu do groblja, u autu ispred njenog joj je poginula druga sestra.
A onda je 2010. na turneji u Japanu pala izlazeći na binu. Dopuzala je do stolice sa koje je trebalo da svira i pjeva i ipak održala koncert.
“Noge su mi postepeno otkazivale dok nisam postala potpuno nepokretna”, ispričala je.
Bolest motornog neurona, koja joj je ustanovljena nakon pada, iz dana u dan oduzimala joj sve više snage.
Nije uspjela da povrati stan u Sarajevu, a zbog okolnosti, i bolesti, koja je sve više napredovala, Jadranka je ostala u Banjaluci.
Stanje joj se samo pogoršavalo. Pred kraj života je jedva mogla i da govori. Ipak, njen duh bio netaknut.
“Interesantno je to kada se u životu čovjek zapita šta je to sreća i koliko svjesno utičemo na svoje pozitivne misli, na svoja dobra djela. Ako mene danas pitate šta bih željela, to bi se odnosilo na sve. Volela bih da ljudi razmisle o sebi i o svom životu”, rekla je Jadranka za u jednom od posljednjih intervjua koje je dala.
Tada je otkrila i da su je svi zaboravili, a muziku i dalje sanja.
“Ne mogu se sjetiti ko mi je dolazio u posljednje vreme. Nema više mene. To je to, nemam ni glasa. Ne mogu više, bolest mi je uzela sve. Ne mogu više da sviram, ali često sanjam muziku. Živim cijeli život s njom i kao da imam koncerte dok spavam. Još mogu da je osjetim, još mogu da je čujem”, pričala je ova tužna diva. (Dnevno / Dnevni avaz)