Građani su mogli osjetiti bol, ljubav i sjećanje onih koji su izgubili svoje najmilije u genocidu.
Autor knjige “Dragi moji – Srebrenička pisma” Mustafa Hadžiibrahimović sakupio je pisma preživjelih žrtava genocida u Srebrenici upućena članovima porodice koji genocid nisu preživljeli.
Neki od njih još uvijek žive u Bosni i Hercegovini, dok su drugi izbjegli i emigrirali u Nizozemsku. Svako od njih napisao je pismo svom djedu, ocu, bratu, sinu ili prijatelju – voljenim osobama koje su ubijene u ili oko Srebrenice, ili se još uvijek vode kao nestale.
Ovaj projekat je napravljen zajedno sa inicijativom “Mladi za ljudska prava BiH”, a zajedno su i pripremili izložbu povodom 30. godišnjice genocida u Srebrenici.
Izložba prikazuje 30 odabranih odlomaka iz zbirke od 43 pisma osoba povezanih sa Srebrenicom ili drugim mjestima u istočnoj Bosni – preživjelih i članova porodica ubijenih muškaraca i dječaka.
Tokom rata u Bosni i Hercegovini pisma Crvenog krsta su često bila jedino sredstvo da se dođe u kontakt sa vanjskim svijetom i povežu pokidane veze sa porodicom. Ova pisma su često počinjala sa: “Dragi moji”.
– Ideja je nastala od našeg inicijatora Mustafe Hadžiibrahimovića, koji je sanjao da je predstavo projekat razglednice Srebrenice pred žirijem. Kad se probudio, taj san mu je nekako ostao i odlučio je podijeliti tu ideju sa mirovnom organizacijom Pax, koja je u Holandiji, i njegov prijatelj Dion Van den Berg i on su to izradili i preokrenuli da bude riječ o Srebreničkim pismima – kazala je članica projektne grupe Ivana Perić.
Jedno od pisama je i pismo Raseme Ražanica-Alić upućeno poginulom bratu Nedžibu Aliću.
– Otišao je da radi u jednoj od škola u Sućeskoj, u osnovnoj školi. Ostao je do kraja, kada je genocid izvršen. Sa ostalim stanovništvom pobacani su u masovne grobnice, sa direktorom škole, sa ostalim nastavnicima, učenicima, ubijeni su na najbrutalniji mogući način, a to se desilo na očigled cijelog svijeta – kazala je Ražanica.
Za ovaj projekat je ocijenila da čuva kulturu sjećanja na nevino ubijene, koji su mučki i svirepo ubijeni u genocidu.
– Puno emocija, snage, tuge, žalosti i ljubavi napisano je u ovim pismima kako bi na najbolji način dospjeli do ljudskih srca, do njihovih umova, da ih potaknemo na razmišljanje, da se ne zaboravi i ova izložba je upravo tu sa tim ciljem – ustvrdila je ona.
Poseban naglasak ove izložbe je na angažmanu i prisustvu mladih, s obzirom na to da oni i jesu budućnost.
– Mi smo ti koji ćemo znati šta se desilo, znati kako da se to opet ne desi, znati kako trebamo učiti nove generacije i ići dalje, progresom naprijed – rekao je iz Inicijative mladih za ljudska prava Benjamin Ahmetbegović.
U okviru otvaranja upriličen je prigodan program, uz prisustvo brojnih građana koji su se zadržavali da čuju ova emotivna svjedočanstva i odaju počast žrtvama.