Život

Hutovski grad uz staru cestu Stolac-Neum, grad u kojem nikad nije bilo zmija

Hutovski stari grad smješten je u općini Neum na uskoj cesti iz Stoca prema Neumu, u blizini Hutova, podno planine Žabe.

FOTO: STOLAC.CO
FOTO: STOLAC.CO

Na autokartama najčešće se naziva Hadžibegov grad, u spomen Hadži Mehemed-bega Rizvanbegovića, njegovog zadnjega gospodara. Grad se nalazi na vrhu prijevoja, kojim su prolazili karavani soli iz Stona prema unutrašnjosti.

O nastanku ovog naselja nema povijesnih podataka, a ime grada potiče od latinskog naziva za sokola – Huti. Vjeruje se da je Huti bilo ime vlastelina koji je živio tu još u doba Rimljana. Tek 1990. godine arheološkim istraživanjima uz Stari grad u Hutovu pronađeno je prapovijesno naselje u kojem je glavna građevina bila stražarnica koja je nadzirala cestu koja je prolazila kroz ovaj grad. U 15.st. pao je pod vlast Osmanskog carstva, piše Stolac.co.

Stari Hutovski grad je sazidan s tvrdim i visokim zidinama, te s kulama na svakom kutu. U sredini je velika kružna kula s prizemljem i dva kata čvrsto ozidana i dobro utvrđena. Zanimljivo je da se gotovo pod svakom kulom nalazi malena podzemna prostorija s prozorčićem. U nju jedva stane čovjek u uspravnom položaju. Najvjerojatnije se radi o zatvorskim samicama.

Hutovski grad u Hutovuje je 2004. godine upisan u listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.

Hadži Mehmed-beg Rizvanbegović je 1802. godine postao kapetan Hutovske kapetanije. To je posljednja osnovana kapetanija u Bosni i Hercegovini. Za njegovo vrijeme carinska kula je pretvorena u utvrdu. Tu se do tada čuvao put i ubirala carina karavanima. Bio je kapetan sve do 1832. kada je ubijen, pretpostavlja se od polubrata Ali-paše Rizvanbegovića jer se borio na strani Husein-kapetana Gradaščevića.

Stanovnicima donje Hercegovine nije ostao u lijepoj uspomeni. Hadžibegova strahovlada nije bila u osvajačkom smislu nego u grijesima koje je počinio protiv tadašnjih žitelja Hutova. Opisuju ga kao tiranina, nasilnika, mučitelja neposlušnih seljaka i trgovaca, osobu koja je prijetila ljudima zbog čega su ga se ljudi bojali kao pakla. Tradicija ga opisuje kao halapljiva na žene, za koje bi kasnije prisilio mladiće da ih ožene. Za Hadžibega je vlastita supruga rekla Ili je šejtan ili je u njemu!

No u njegovim brojnim ratnim akcijama, stanovnici Hutova su stajali rame uz rame s njim jer se pričalo da im nikada nije želio otimati zemlju, već im je i pomagao. S protivnicima se okrutno obračunavao: mučio ih je, zatvarao u tamnice, a tijela bacao u brojne ponore okolo Hutova. Zbog tih sjećanja, narodne legende govore da i danas „putnik s nekim strahom prolazi kraj hutovske gradine, pa će mnogi govoriti, da je čuo glasove duša, koje vape za pomoć”.

Hadžibegovo je ime neizbježno u povijesti hutovske tvrđave. Zanimao se za znanost, bavio se i astrologijom. Po planetama je često namještao svoje poslove. Budući da se pokazao i kao vrač, njegovi podanici su mislili da Hadžibeg ima nadnaravni dar kojim može rasplesti nešto iz budućnosti. Prilikom nekakve najezde zmija napisao je zapis na jednoj kamenoj ploči čime je istjerao sve zmije iz Hutova zbog čega do dana današnjeg nitko ne viđaše zmije na Gradu. Zbog jednog uspješnog Hadžibegovog savjeta, ostala je u narodu izjava „Jest’ će kad ogladni ko’ Hadžibegova kučka!“.

Grad je napušten u vrijeme Hercegovačkog ustanka 1875-1878 godine.

Prihvati notifikacije