Kultura

HIKAJE IZ NAŠIH HALVATA Nad knjigom Mesuda Puške

U vrijeme digitalizacije i brzog tempa života pomalo smo zapostavili usmena predavanja i vrlo zanimljive i poučne, priče koje su se prenosile od jednog do drugog.

FOTO: ESET MURAČEVIĆ
FOTO: ESET MURAČEVIĆ

Otuda nas,  posljednja knjiga Mesuda Puške “Hikaje iz naših halvata” koju je javnosti je predstavio Medžlis Islamske zajednice Visoko, vratila u ta naša dobra i lijepa vremena. Radi se o projektu koji, po riječima jednog od recenzenata Enesa Kujundžića,   “predstavlja zbirku-usmeno prozne književne  građe koja je nastajala  u dužem vremenskom periodu zahvaljujući sjećanjima hikaja koje je autor zapamtio jednim dijelom  od svoje majke hafizovice Fatime. Knjiga uključuje i građu koja  je predmet njegovih vlastitih zapamćenja  tokom godina koje je autor, kao vjeroučitelj,  proveo u ambijentu u kojem je usmena predaja još uvijek bila živa i živi i danas”.

Pročitajte još

Inače, kako je u predgovoru ove knjige rekla Mirela Pehiljagić, “hikaje su poznate kao kratke priče, koje su prvobitno nastajale u usmenoj kulturnoj tradiciji, te su se kao takve prenosile usmenim putem, sa koljena na koljeno. One su svojim sadržajem i tematikom usmjerene na poučne priče iz života poslanika, zatim bilježe neke od značajnijih događaja u okviru historije islama  ili se baziraju na dogodovštine iz svakodnevnog  života običnih, malih, ljudi, koji u susretu sa raznoraznim iskušenjima donose pregršt zanimljivih pouka na vidjelo, a koje omogućavaju čitaocima da dožive svojevrsnu katarzu”.

   -Najviše hakija čuo sam od svoje majke koja ih je zapamtila od mog oca  Zaima, kaže Mesud Puška. Ona je te priče pamtila kao kompjuter i pričala ih nama djeci u zimskim noćima između akšama i jacije. Uglavnom su naslonjene na Kur’an, hadis, govore o velikim ljudima u islamu i historiji islama. Te priče su mi olakšavale rad sa djecom koja su pohađala vjeronauku i koja su ih, jednostavno, voljela slušati. Malo sam ih uobličio u književnu formu te ih evo, u pisanoj formi, ostavljam mlađim generacijama kako one, u vremenu pred nama, ne bi pale u zaborav.

FOTO: ESET MURAČEVIĆ
FOTO: ESET MURAČEVIĆ
FOTO: ESET MURAČEVIĆ
FOTO: ESET MURAČEVIĆ
FOTO: ESET MURAČEVIĆ
FOTO: ESET MURAČEVIĆ
FOTO: ESET MURAČEVIĆ
FOTO: ESET MURAČEVIĆ

Mesud Puška je rođen 1953. godine u  Podbarama kod  Busovače.  Od 1963. godine živi u Visokom. Nakon osnovne škole 1969. godine upisao je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Već 1975. počinje raditi kao imam u džematu Kralupi-Medzlis Islamske zajednice Visoko, i tu je radio sve do penzije u koju je otišao 2015.godine.

Još kao učenik prvog razreda Gazi Husrev-begove medrese piše prve stihove koje počinje objavljivati u “Preporodu“.

 Iza njega su zbirke poezije  “Behar duše”  i  “Od đerdeka do vrata”, te knjiga  “Hafiz Zaim ef.Puška-Sa Šehadetom na Golom otoku” u kojoj je iznio potresnu priču o svom ocu, kojeg su kao vjerskog službenika, ni kriva ni dužna,  komunističke vlasti uhapse i prinudno zatočili na “Goli otok”, na kojem je prošao kroz, ljudskom razumu nezamislive, različite vrste psihičkih  i fizičkih tortura.