Hemed Smajović je među tim ljudima. On je u ljeto 1987. počeo raditi u sarajevskom preduzeću GRAS upravo kao vozač trolejbusa. Kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini, volan je zamijenio puškom. Bio je na ratištima širom zemlje, a kada je rat završio, nastavio je raditi u GRAS-u. U ovom preduzeću je radio do 2005., a onda je otišao u Beč, gdje i danas živi.
Bio je među posljednjim vozačima trolejbusa koji su vozili do Vogošće pred sami početak rata. Za Klix.ba je ispričao zašto je volio voziti do Vogošće.
“Tada sam bio mlad i neoženjen, a na liniji za Vogošću je bilo mnogo djevojaka. Zbog toga mi je ta linija prirasla srcu. Dobro se radilo, dobro se zarađivalo i lijepo smo se oblačili da ostavimo dojam. Sve do rata je bilo jako dobro raditi. Među radnicima su se stvarala prijateljstva. Dvije godine prije rata sam stalno vozio do Vogošće. To je bila linija Otoka – Vogošća (106)”, prisjetio se Hemed.
Posljednja vožnja uoči rata
Politička nestabilnost počela se osjetiti i u GRAS-u.
“Usljed političkih previranja, u januaru 1992. u GRAS-u je počelo osipanje, u smislu da su kolege pravoslavci počeli odlaziti iz preduzeća. To je za posljedicu imalo nedostatak vozača, tako da su preostali vozači radili i smjenu i po”, kazao je.
Naoružane pristalice SDS-a su nedugo nakon toga u Sarajevu počele postavljati barikade. Situacija je bila sve opasnija po život, ali je Hemed nastavio voziti sve do jednog aprilskog dana.
“Ne mogu se sjetiti tačno kojeg dana je to bilo u aprilu 1992., kada su već bile barikade po Vogošći i Sarajevu. Na barikadama su nas prvobitno opominjali, a onda i vrijeđali. Tog dana sam jedini vozio na liniji 106. Ne znam da li je taj dan neko vozio na liniji Trg Austrije – Vogošća (105)”, naveo je.
U nastavku je ispričao šta se događalo nedugo prije nego što će trolejbuski prijevoz biti potpuno obustavljen.
“Taj dan u 15 sati iz Vogošće sam krenuo s trolejbusom, u kojem je bilo 15 ljudi. Na 50 metara poslije Energopetrolove pumpe u Vogošći bili su postavljeni ježevi i kontejneri. Tuda smo prolazili na S sistem. Tu su me četvorica uniformiranih, s obilježjima Republike Srpske, zaustavili. S obzirom na to da su me i prethodnih dana opominjali, taj dan su mi doslovno ovim riječima zaprijetili: ‘Ako još jednom naiđeš, nećete proći ni ti, ni trolejbus, ni putnici’. Hladne glave sam odgovorio: “U redu prijatelju, nikakav problem”. Nisam želio izazvati konflikt”, istakao je.
Poslije toga je prošao Kobilju Glavu i Skenderiju, priča Hemed, bez ikakvih problema. Na stanici kod mosta Vrbanja (Suade i Olge) također nije imao nikakvih problema. No, ubrzo situacija ponovo postaje opasna.
“Od te stanice na saobraćajnici u Zagrebačkoj ulici uopće nije bilo vozila, samo ja s trolejbusom. Stao sam na semaforu, a tada se odnekud pojavio bijeli Mercedes 123, taksi, popriječivši mi put. Stvarno ne znam otkud se pojavio jer nisam obraćao pažnju. Prilikom izlaska iz Mercedesa je iz natkasne vrata uzeo kamu, ogromni nož, te ga je stavio ispod desne ruke, kao da ne vide putnici. Pokucao mi je, otvorio sam i rekao: ‘Izvoli ljudino’. On mi kazao: ‘Ako još jednom naiđeš, ovo će ti suditi’, pokazavši nož. Odgovorio sam mu da nije nikakav problem. Izmakao se i sigurno me je 10-15 sekundi gledao u oči. Vjerovatno mu je bilo čudno što sam hladno reagirao. Ušao je u svoj automobil i otišao”, naveo je.
Prilikom dolaska već na sljedeću stanicu dogodila se eksplozija.
“Na stanici na 20-30 metara od semafora otvorio sam vrata i tada se dogodila eksplozija. Naime, minirali su stubove trolejbuske kontaktne mreže između te stanice i stanice kod stadiona Grbavica. Sreća, eksploziv su stavili u stubove u kojima nije bilo napona. Popucala su stakla, putnici su vrištali. Bilo je žena i sredovječnih muškaraca. Kazao sam im da ne paničare. Neki nosači mreže su ostali, zbog čega je mreža dobila valovitu konstrukciju”, ukazao je.
Hemed je putnicima rekao da će ih pokušati odvesti trolejbusom ili da će zajedno pješačiti.
“Uz Allahovu pomoć polako sam izvukao trolejbus do semafora gdje se skreće iz Grbavice desno. Mreža je od tog semafora bila u redu. Uspjeli smo se izvući odatle. Nakon toga sam poručio putnicima da neću voziti do Otoke i da trolejbus više sigurno neće raditi. Onima koji su namjeravali ići do Otoke ukazao sam da mogu sa mnom ići do Hrasnog ili Aneksa, a da nakon toga idem u garažu u Švrakinom. Tako je i bilo. Parkirao sam trolejbus u garažu i od tada trolejbuskog prijevoza u Sarajevu nije bilo do završetka rata”, podsjetio je.
Bio je među onima koji su učestvovali u sprečavanju ulaska transportera i tenkova agresorske vojske u Sarajevo.
“(Komandant Armije Republike Bosne i Hercegovine) Juka Prazina i njegovi ljudi, a i ja sam, predvečer taj dan vozili trolejbuse prema Dobrinji jer smo njima željeli blokirati onaj pravac od Lukavice. Morali smo trolejbuse pri velikoj brzini, pod punim gasom, od današnjeg kružnog toka sa znakom Olimpijskih igara, pustiti u ler i onda ih naglo namotati preko trotoara kako bismo popriječili put od Lukavice prema Sarajevu. To smo uradili i s nekoliko autobusa. Gdje su ostali ti trolejbusi i autobusi, tu je bila i ratna linija. Cilj nam je bio spriječiti ih da prođu transporterima i tenkovima”, ukazao je.
Značaj javnog prijevoza
Hemed je među onima koji su poslije 33 godine od uništenja trolejbuske kontaktne mreže do Vogošće bili na jednoj od probnih vožnji trolejbusa na rekonstruiranoj mreži.
“Svima od srca čestitam, posebno Vladi Kantona Sarajevo, Ministarstvu saobraćaja i ministru Adnanu Šteti (SDP)”, dodaje.
Kazao je da je oduševljen onim što je u posljednjih nekoliko godina urađeno u javnom prijevozu.
“Jer svaki put kada bih došao iz Beča i vidio onu staru tramvajsku prugu, stare tramvaje, zaboljelo bi me kao čovjeka. Godinama se ništa nije ulagalo. Moramo biti svjesni da je javni prijevoz najveće ogledalo grada. Shodno tome da 20 godina živim u Beču, mnogi znaju i mnogi su doživjeli da je to sedam godina zaredom najbolji grad za život na svijetu. Taj grad ima toliko razvijen javni prijevoz da maltene svaka druga ili treća ulica ima javni prijevoz”, naveo je.
Misli da će Vogošćanima sada trolejbuski prijevoz biti duplo važniji nego prije rata.
“Razlog za to jeste što je sada broj stanovnika Vogošće i šire dva do tri puta veći nego prije rata. Puno će značiti i tunel Kobilja Glava, ali s trolejbusom će imati kvalitetan i zdrav, ekološki prijevoz. S trolejbuskim prijevozom do Vogošće će svima biti lakše, ne samo stanovnicima Vogošće”, konstatirao je Hemed.
Prema njegovim riječima, da se on pita, od svakog stanovnika, osim penzionera i ljudi koji su u socijalnoj potrebi, svaki mjesec bi tražio da se uplati 1 KM u fond za razvoj javnog prijevoza. Smatra da bi se na taj način omogućilo da za 10 godina imamo jedan od najboljih javnih prijevoza, što bi bilo korisno, kako je izjavio, na više načina – manje automobila, manje zagađenja.
“Vidite, to je samo 1 KM. To je kao u poslovici: Kap po kap i puno bure”, zaključio je Hemed.