Radi se o projektu u kojem autor opisuje svoju golgotu koju je kao petnaestogodišnjak 1995. godine prošao putem kroz šumu do slobodne teritorije, u Kalesiji. U knjizi je opisao stanje u samoj Srebrenici i okolini od 1992. godine do tog kobnog 11. jula 1995. godine.
O ovom, uistinu vrijednom djelu, pored autora, kao promotori, govorili su Hajrudin Mešić i Anes Džunuzović. Promociju je moderirao Amir Mustafić.
-Knjiga jeste po obimu mala, a velika po onom o čemu govori, istakao je Hajrudin Mešić. Naslovnom stranom na kojoj je slika “Gernika” autor nam je jasno pokazao kako je Srebrenica bila naša Gernika. Istina, o Srebrenci danas ima malo knjiga. Mnogo je više onih u kojima agresori na Republiku Bosnu i Hercegovinu negiraju genocid koji su počinili. Hasib Suljić je mali ali veliki heroj. Pokazao nam je daodustajanje i predaja nikada nisu prave opcije. Nikada ne treba odustati. Oni koji su prošli golgotu Srebrenice trebaju govoriti o onom šta su proživjeli jer ako to ne budu činili laži naših neprijatelja mogle bi istinu odvesti u zaborav. Tokom minulog rata platili smo visoku cijenu. Imamo državu. Trebamo je čuvati kao zjenicu oka svog.
-Iza autora je je dinamičan život ali stoji i teška priča, kaže Anes Džunuzović. Dobro je da se osobe koje su kao maloljetnici prošli golgotu danas odvažuju da pišu, da svoja sjećanja ostavljaju za pokolenja koja dolaze. Naš djeca trebaju znati da se agresor nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma pregrupisao i vodi nove bitke protiv naše zemlje Bosne i Hercegovine. Velikodržavni koncept Srbije još uvijek nije umro. Međutim mi više nismo naivni. Ovakva djela kao knjiga koju večeras promovišemo jesu nešto što nas treba činiti budnim. Samo u svoju snagu i jedinstvo moramo se pozdati. Ono što je Međunrodna zajednica dopustila da se u Srebrenici, njenoj zaštićenoj zoni desi, najbolje pokazuje to da se u tuđu snagu i tuđa obećanja ne može vjerovati.
-Neću prepričavati sadržaj knjige, rekao je Hasib Suljić. Osvrnut ću se samo na to zašto i kako sam je pisao. Na pitanje zašto najčešće odgovaram da sam to učinio jer nisam imao razloga da ne pišem. Prije nego što sam počeo pisati morao sam prvo pobijediti sebe, dobiti podršku porodice, prijatelja i poznanika. Mnogi su me odvraćali od te namjere govoreći kao o tome više ne treba govoriti, šta će mi to, bilo, desilo se i slično. Međutm zahvaljujući onima koji su shvatali šta je snaga memorije sjećanja došlo je do ove knjige. Ja se ne mogu pomiriti sa mišljenjem onih koji govore da se desio genocid u Srebrenici. Ne, on se nije desio. Agresija i genocid, ne samo u Srebrenici već i u drugim dijelovima naše zemlje, nisu stvar slučaja već nečeg što je studiozno planirano. Nije bitan broj ljudi ubijen u nekom mjestu da bi se kvalifikovao kao genocid. Bitna je namjera i način kako se taj zločin realizovao. Otuda je bitno da svako od nas ko je prošao kroz golgote to i opiše. Ja da se pitam zakonom bih prisilio takve da snime ili opišu svoje stradanje. Sve ono što se ne zapiše vremenom će prekriti veo zaborava. Mladi trebaju znati ko je izvršio agresiju na našu domovinu, ko je počinio genocid i druga zvjerstva. Ova knjiga je na neki način vid moje zahvale onima koji su meni spasili život.
Inače, Hasib Suljić rođen je u srebreničkom mjestu Slatina. Oženjen. Otac troje djece. Kao dvanaestogodišnjak agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, sa svojom porodicom, dočekao je u rodnom mjestu, gdje je ostao do pada Srebrenice.
Jula 1995. godine, na put smrti kreće sa ocem Hasanom i ostalim rođacima i komšijama. Sa ocem se rastao u ranoj fazi puta, na kojem kasnije predstoji borba za preživljavanje. Putem dugim preko 100 kilometara prolazi kroz brojne zasjede, mijenjajući grupe ljudi sa kojima je imao različita iskustva. Nakon gotovo tri sedmice putovanja, sa još četvoricom ljudi, na slobodnu teritoriju izlazi u Memićima kodKalesije.
“Maloljetnik na putu smrti” njegovo je prvo književno djelo.