Bio je to povod da sa ovim agilnim autorom obavimo razgovor te ga upitamo o efektima promocija ovakvih djela i književne situacije u našoj zemlji.
-Očekuju se pozitivni efekti, kaže Hamza Hamzabegović. Mislim da su promocije tako koncipirane da daju nove impulse u našem književnom, pa i naučnom svijetu. Doduše, vremena nisu nikad bila laka ni za istraživače ni za umjetnike, pa ni ovo razdoblje u kojem živimo. Ipak, u žestokoj konkurenciji potrebna je u književnosti borba za ljudske duše i ljudski razum, pa bi promocije mogle biti alatka u tom teškom nadmetanju s ostalim medijima. Promocije jesu neka vrsta satisfakcije za uloženi autorov trud.
Vratimo se Vašem novom djelu. Ako sam dobro razumio, težište Vladara o kojima pišete je geopolitički početak Bosne u srednjem vijeku?
-Da. U ratnoj kampanji iz 1135/36. godine mađarski kralj Bela II. Slijepi je sa svojim vladarskim timom oteo dio Dalmacije ondašnjim vlastodršcima. Bio je to u prvi mah mađarski vojni distrikt, kojem su oni dali naziv Bosna po rijeci Bosni. To je s naučnog stanovišta geopolitički početak Bosne u vremenu i prostoru. Takav naziv je ostao do dana današnjeg.
Time Vi kontrirate etnohistoričarima, kako ponekad nazivate ovdašnje historičare. Jedni kažu da Bosne nikad nije bilo niti Bosanaca u njoj, drugi govore da su Bosanci dio Hrvata, a treći tvrde da su Bosanci zapravo Srbi?
-Smatram da ja nikome ništa ne kontriram. Ja samo argumentiram. Međutim, nepoznavanje sopstvene povijesti je jedan od uzroka tragedije Bosanaca. Svako ko ima izvjesne nadarenosti u tom pravcu i uzme sebi vremena, može to isto proučavati prema navedenim izvorima. Nauka je ono što se ponovnim preispitivanjem može dokazati kao stvarna činjenica. Naučnik Šefik Bešlagić je dokazao da su stećcisvjedočanstvo bosanstva. Medievalist Dubravko Lovrenović je dokazao da je Bosna u svom usponu bila kraljevina. Eto, ja sam dokazao geopolitički početak srednjovjekovne Bosne. Dakle, s naučnog stanovišta tu više nema nikakve dileme oko srednjovjekovne Bosne, Bosanaca i bosanstva.
Ipak, svi historičari ne priznaju postojanje srednjovjekovne Bosne, Bosanaca u njoj i njihovog bosanstva. Kako gledate na to?
-Etnohistoričari često sastavljaju i fabuliraju povijest srednjeg vijeka za svoju etnopubliku. Njihove navode niko ne može provjeriti pa to uglavnom dobiva karakter legendi i tajnog znanje, što mahom nema ništa s realnim događanjima u srednjem vijeku.
Kada pominjemo srednji vijek, često puta kažete i ponavljate da do iza desetog stoljeća nije bilo nikakvih naziva današnjih Slavena. A svi smo učili da je bila seoba Slavena u ranom srednjem vijeku. Da li se Vaša teza može održati?
-To nije ni teza niti je nečemu antiteza. To su povijesne činjenice koje treba prihvatiti.
Kod naših stručnjaka dominira argumentacija da je istina ono što poznati historičar Noel Malcolm iznosi. Naime, iz Irana su se doselili Hrvati sa svojim kraljem i naselili se po Balkanu. Od njih su nastale sve ostale etnije na Balkanu?
-Manimo se onakvih krivotvora historije kao što je Noel Malcolm i ostali. Svako ko se bavi proučavanjem nečega, obavezan je da iznese provjerljive argumente. Ako ih nema, onda je to sumnjiva rabota. Ostavimo se senzacionalističkih izjava tipa “Samo ja znam ono što niko drugi ne zna”, te onda nastavi zamagljivati ljudima istinu svojim tendencioznim narativom.
Svi historičari na Balkanu smatraju da je bila seoba Slavena, a Vi njima u kontru tvrdite da nije bilo nikakve seobe Slavena, već da je postojala Avarska država “Avarski kaganat” na prostoru istočne Evrope?
-Pa, eto, i Vi ste na neki način pomiješali pojmove. Govorili ste o seobi Hrvata iz Irana na Balkan, a odjednom kažete kako svi historičari smatraju da je bila seoba Slavena. Ta kontradikcija postoji u historiografiji i ona zbunjuje ljude. Moj glavni izvor znanja za historiju ranog srednjeg vijeka jesu franačke kronike. To nije nikakvo tajno znanje jer su one dostupne svima. Autori tih kronika imenuju neprijatelje Franaka, između ostalih i Avare i Slavene. Tu nema nikakvih naziva današnjih Slavena, što je ključno u ovom naučnom segmentu. Ovo su nepobitne činjenice o kojima se nema šta raspravljati, već ih samo treba proučiti.
Mnogi nisu upućeni u tu temu, međutim, lično me zanima, a vjerovatno i našu čitalačku publiku, kako Vi objašnjavate to kako su nastali Bosanci, Hrvati i Srbi?
-To je tako kompleksno pitanje da bi se od toga mogle sastaviti najmanj tri doktorske disertacije. Nastanak Bosanaca je vezan uz ličnost bana Kulina. On je dio slavenskih Dalmata na prostoru svoje vladavine bosanizirao bez ikakave halabuke. Nastanak Hrvata je dosta kompliciranije objasniti. Međutim, plemićki rod Šubići, čiji je najznačajniji politički eksponent Pavao Šubić Birbirski hrvatizirao je dio Dalmata i dio Bosanaca. Šubići su neko vrijeme banovali Bosnom. Nastanak termina Srbi vezan je uz ličnost kralja Srema ili Srijema po imenu Stefan Dragutin. Kralj je posjedovao četiri geografske oblasti: Mačvu (Južni Srem), Beograd s Braničevom, Usoru (prostor Doboj) i Soli (prostor Tuzla). Sve se to u ono vrijeme nazivalo Južni Srem. Kralj Južnog Srema Dragutin je tada uveo termin Srbi umjesto bosanskog Srblje za svoje podanike. Taj termin je potom prešao i u Kraljevstvo Raška. Od toga je kasnije proizašlo Srbi, a poslije toga će se za državu Raška sve češće koristiti termin Srbija. Dakle, nije bilo nikakve seobe ni Bosanaca, ni Crnogoraca, ni Hrvata niti Srba. Ti termini su nastali na Balkanu i imaju svoj provjerljiv historicitet.
I to trebaju vjerovati balkanski historičari?
-Svi istraživači, pa i balkanski historičari, trebali bi se držati provjerljivih i dokazivih činjenica, a ne da fabuliraju različite fantazme kako kome paše u njegov društveni ili politički koncept, kaže Hamza Hamzabegović.
Inače, Hamza Hamzabegović postavlja novi standard medievalistima, koji pišu o srednjem vijeku na prostoru Balkana. Njegovo novo djelo „Vladari srednjovjekovne Bosne i njihova razdoblja“, donosi mnoge nove i u historiografiji potpuno nepoznate spoznaje o srednjovjekovnoj Bosni i njenim susjedima.
Poglavlje Geopolitički početak Bosne, gdje se s naučnog stanovišta dokumentira nastanak imena Bosna kao mađarskog vojnog distrikta 1135/1136. godine, izdvaja ovo djelo od ostalih priručnika historije.
Vrijrdnost ovog Hamzabegovićevog kapitalnog rada je, pored enormnog istraživačkog doprinosa u historiografiji Bosne, također i to što postiže kako stilske tako i književne vrjednosti.
Ovo, svojstveno i za kulturu Bosne i Hercegovine, značajno djelo pobuđuje znatiželju pa bi moglo biti važna lektira za sve ljubitelje naše zajedničke prošlosti.