Međutim, značajna društveno-politička događanja, koja su se zbila u srednjem vijeku, upravo su stvarala historiju i trajno oblikovala budućnost. Neka su zaboravljena ili su jednostavno zanemarena.
Za agilnog istraživača povijesti Hamzu Hamzabegovića srednji vijek je postao inspirativni rudnik naučnog blaga. Tema našeg današnjeg razgovora sa njim je srednjovjekovni engleski naučnik Beda Venerabilis, koji je u kalendarstvu izmislio novi način brojanja i računanja godina po kojem se danas, zvanično, računaju i broje godine u cijelom modernom svijetu.
Hamzabegović je skrenuo pozornost javnosti na ovog genijalnog naučnika u poglavlju „Beda Venerabilis“ svog djela „Razvoj kalendara u povijesti i vremeplov kroz historiju”.
-Beda Venerabilis je toliko uvažavan kao da je bio živi svetac, koji hoda po zemlji obavijen plamenom znanja, kaže Hamza Hamzabegović. Za života on je dobio nadimak na latinskom venerabilis, što bi moglo značiti časni, uvaženi, sveti, poštovani i slično. To se kod historičara uobičajilo kao prezime pa se tako i koristi. Napisao je više zbirki pjesama i eseja, zatim naučnih djela iz historije i astronomije, a i iz kalendarstva. Jedno od važnih Bedinih ostvarenja, koja se prakticiraju i danas, jeste izračunavanje i tabelarno fiksiranje pokretnog kršćanskog praznika Uskrs. To je zapravo uradio rimski svećenik Dionizije Mali 525. godine izračunavši to do 532. godine poslije inkarnacije Isusa Krista. Ovaj magični broj od 532 godine proglasio je komputist Dionizije Mali Kristovom erom. Još je preporučio budućim kalendaristimada se i oni služe istom metodom, dakle inkarnacionim računanjem godina. Dionizijeve tabele su teške za razumjeti. Izvrsni matematičar Beda Venerabilis je to shvatio, te je po istoj metodi uradio uskršnje tabele naredne Kristove ere do u godinu 1064. Sastavio je i “Chronicon” ili “Šest razdoblja svijeta”. To je kronika od postanka svijeta pa do u Bedino doba. Kako Beda objašnjava, oni drugi su smatrali da je svijet nastao kad je bila ravnodnevica, ali on tvrdi da je to bilo četiri dana ranije. Na kraju on upozorava sve da ne misle da će Smak svijeta doći kad prođe šest hiljada godina, već kad to Svevišnji odredi, a to niko živ ne zna, pa čak ni anđeli.
U djelu “De temporum ratione” u približnom značenju: “O računanju vremena”, koje je dovršio 725. godine prvi put se pojavljuje datum prema Bedinoj viziji inkarnacionog računanja i brojanja godina od rođenja Isusa Krista: „Uzmi godine poslije utjelovljenja Gospoda, na primjer tekuću godinu 725.“ Ovdje je Beda prihvatio brojanje godina prema inkarnacionoj eri, ali koja kontinuirano teče u jednom pravcu.
Dakle, nije u potpunosti kopirao Dionizijev prijedlog da se nastavljaju Kristove ere od po 532 godine. Međutim, najavio se naredni problem. Bedi Venerabilisu, kao kroničaru i historiografu, bile su potrebne i one godine prije inkarnacije. On je prihvatio julijansku godinu s dvanaest mjeseci, početkom 1.januara i krajem 31. decembra, te brojem dana i prestupanjem s jednim danom u četverogodišnjem intervalu.
Bedine odredbe u kalendarstvu imaju historijski značaj. Neke od njih, po Hamzabegoviću, su: Fiksna tačka u vremenu i prostoru jeste rođenje Isusa Krista, koje je on proračunao prema podacima dobivenim iz radova Dionizija Malog; Godine treba kronološki brojati od te fiksne tačke u dva suprotna smjera; Smjer tekućeg vremena je inkarnaciona era ili Kristova era, što mi uglavnom nazivamo poslije Krista, nova era ili naše vrijeme. Ova era je beskonačna; Brojanje godina unazad od ove fiksne tačke naziva se retrospektivna era, što je za nas obično stara era ili prije Krista. I ova era je beskonačna. Mada se godine broje u suprotnom smijeru, ipak su mjeseci u godini poredani kao i u godini nove ere. Naprimjer, deveta godina se završava s decembrom, a osma počinje s januarom.
-Kako bi takvo brojanje i računanje godina trebalo prakticirati, nastavlja Hamzabegović, pokazao je Beda Venerabilis 731. godine u svom djelu “Historia ecclesiastica gentis Anglorum” u približnom značenju “Crkvena historija naroda Angla” ili običnije “Crkvena historija engleskog naroda”. Neke citata iz djela“Historia ecclesiastica gentis Anglorum” iz 731. godine objavio sam u svom djelu „Razvoj kalendara u povijesti i vremeplov kroz historiju”.
Je li Beda imao problema da vezanih za prihvatanje njegovih stavova?
-Čak i jedan takav naučnik proživljavao je krizne periode, kaže Hamza Hamzabegović. Vjerska konkurencija i zavidnost bili su uzrok teškog mobinga, kako na Otocima tako i s Kopna, iz Franačkog kraljevstva. Bedini radovi su se mogli lako izvrnuti u herezne spise pa su u papinskom Rimu bili ignorirani. Osim toga, za rimske kardinale Isus Krist se rodio dvadeset petog decembra, a ne prvog januara, kako hoće da objašnjava neki benediktinski svećenik, koji živi tamo negdje na kraju svijeta. I sam Beda Venerabilis se za vrijeme svog života držao svemudre poslovice: “Prirodna pojava je ono što se može objasniti, a ono što se ne može objasniti, to je Božije davanje“. Tako su Bedina naučna dostignuća, pošto su bila više hereza nego vjerski nauk, zanemarena i velikim dijelom potisnuta u zaborav. Ipak su ostale uskršnje tabele po kojima se određivao datum pokretnog praznika Uskrs.
Ključnu ulogu u prihvatanju Bedinih kalendarskih odredbi na Kontinentu imao je silni franački car Karlo Veliki (kralj 768 – 800, car 800 – 814). Njegovo Carstvo je zauzimalo skoro cijeli dio zapadne Europe (Njemačka, Austrija, Slovenija, dio Hrvatske, dio Mađarske, Švicarska, sjeverna Italija zajedno s Rimom i Papinskom Državom, zemlje Beneluksa, Francuska, te dio Španije). Ta mnogonacionalna država trebala dosta ujedinjujućih ideologija. Ondašnji papa je prema carevim sugestijama definirao vjeru i korigirao Božije odredbe, i to onako kako je to odgovaralo franačkom caru u njegov imperijalistički koncept. Onda je sposobni prosvjetitelj iz Engleske, Alkuin, sveučilišni profesor na sveučilištima u Franačkom carstvu, prezentirao caru Karlu Velikom ideju o jedinstvenom kalendaru za sve njegove podanike.
Bio je to kalendar Bede Venerabilisa, odnosno njegov način brojanja i računanje godina od Krsitovog rođenja. Pobožni car je naredio da se to preispita i, ako bi bilo od političke koristi, da se uvede u praksu u cijelom njegovom Carstvu. Kod tog preispitivanja iskrsnuo je takozvani kalendar iz Lorša. U manastiru Lorsch svećenici su već odavno pisali iz godine u godinu sve dane za cijelu jednu godinu na zidnomkalendaru na ondašenjem materijalu za pisanje od 1. jenuara do 31. decembra. Tako su bez teškoća prema julijanskoj godini određivali sve vjerske i državne praznike, a i pokretni praznik Uskrs. Njima nije trebao nikakav Beda Venerabilis. Uz to bi pribilježavali poneke važne događaje na tačan datum u dotičnim godinama. Bio je to značajan primjer za vođenje kronologije uopšte.
Međutim, uvidjevši da jedinstven kalendar za sve njegove podanike može dati značajan elan za ujedinjenje, franački car Karlo Veliki naređuje da se ta kombinacija, pisanje svih dana u godini iračunanje godina prema Kristovoj eri, zvanično uvede u Franačko carstvo 812. godine. Bio je to takozvani franački kalendar: pisanje dana u cijeloj jednoj godini s njihovim nazivima, bilježenje svih vjerskih i državnih praznika dotične godine, zapisivanje značajnih društveno-političkih događaja u toj godini, te brojanje i računanje godina od rođenja Isusa Krista u dva suprotna smjera. Tako je kompletiran ovaj kalendar kojim se danas svi služimo, a to je nastalo u doba karolinške renesanse. Kad je Papinska Država prihvatila ovaj franački inkarnacioni kalendar, historijski nije dovoljno razjašnjeno. Pretpostavlja se da je to bilo tek poslije takozvane Velike šizme.
Naime, u 1054. godini došlo je do globalnog razdvajanja između Ortodoksne Crkve u Konstantinopolisu i Katoličke Crkve u Rimu. Nadalje je svaka Crkva imala svoju samostalnu vjersko-političku ideologiju, posjedovale su svoje kalendare i načine računanja i brojanja godina. Oko pet ili šest godina kasnija,u aprilu 1059. godine (negdje se datira april 1060.) održan je Uskršnji sinod rimokatoličkih svećenika u Rimu. Ondašnji papa Nikola II. (1058 – 1061) donio je uz jednoglasni pristanak prisutnih delegata niz crkvenih reformskih odluka bez većih rasprava. Zaključuje se da je papa Nikola II. tada prešao na datiranje godina od rođena Isusa Krista prema franačkom kalendaru, a da nije spomenu ni Franke niti ikog drugog.
Poslije tog događaja sve češće se u rimokatoličkoj literaturi koristi inkarnacioni termin: Anno Domini u značenju ljeta Gospodnjega, dok se uobičajeno datiranje u godini dotičnog vladara izostavlja.Bio je to konačan uspjeh za ideje Bede Venerabilisa, mada Bedu više niko nije ni znao niti spominjao.
U srednjem vijeku su se različite konfesije, a i civilne frakcije, sukobljavale oko svega i svačega, naročito oko raznolikih vizija natprirodnih bića. Svaka strana pazila je da se ništa od onog tuđeg ne prihvati jer je navodno pogrešno i demonsko, te da se sopstveno sačuva jer je nepobitna istina.
-U taj konflikt upao je i kalendar, kaže Hamza Hamzabegović. Pošto se u katoličanstvu upotrebljavalo Anno Domini ili u godini Isusa Krista smatralo se da je to posjed rimskih katolika. Zato su se ostale konfesije distancirale od tog tuđeg kalendara. Ipak, prožimanjem različitog shvatanja došlo se do zaključka da se nasilijeđena ideologija, vjera, pa i Isus Krist ne mogu privatizirati kako kome odgovara u njegov koncept, svejedno koji. To nije ničije vlasništvo nego naslijeđeno dobro svih ljudi. Tako se zaključivalo da ni kalendar ne može biti ničija posesivnost jer je naslijeđeno dobro čovječanstva. To je pomoglo njegovom širenju.
Inače, Beda Venerabilis rođen je 672. ili 673. godine u pokrajini Northumbria u sjevernoj Engleskoj, a umro 26. maja 735. u manastiru Džero (Jarrow). Kao dijete dospio je u benediktinski samostan Vermut. Baš tada je katolički benediktinski red izgrađivao manastir Džero, gdje će i mladi Beda preći. Tu će ostati do kraja svog života. Benediktinski monasi su djelovali pod motom Moli i radi. Pošto je pripadao benediktinskom redu, on je kao katolik odrastao i živio u anglikanskom vjerskom okruženju. Beda je bio teolog, pisac, historiograf, astronom, matematičar, kalendarist. U svim tim segmentima isticao se kao izuzetno značajan naučnik. Uživao je glas čovjeka nadljudske nadarenosti. Suvremenici su ga smatrali živom enciklopedijom. Za njih je on bio najobrazovaniji i najproduktivniji univerzalni polihistor svih vremena. Njegova ostvarenja poslužila su kao fundamentalno znanje narednim generacijama naučnika.