Objavljeni sadržaji sa koncerta, promocije knjige, predstave, sajmova… tako imaju priliku da vide ne samo građani Sarajeva i Bosne i Hercegovine nego i širom svijeta.
U razgovoru za Bosnainfo kaže da je nakon što je prije petnaest godina otišao u penziju nastao je ciklus predstavljanja redovnih i ostalih kulturnih događanja na nivou manifestacija i festivala koji je živio do prije dvije godine.
“To sam objavljivao na Facebooku, i onda je nekim čudovišnim potezom nekog hakera došlo do blokiranja tog izutetnog bogatog dvanestogodišnjeg kroničarskog ljetopisnog života Sarajeva. Nešto je dokumentacije ostalo, ali do tada je sve bilo obrađeno u nekom tematskom sadržajnom smislu, u smislu ocjenjivanja vrijednosti i značaja i potrebe da se ta kulturna slika Sarajeva prostre na sve strane svijeta”, kaže Kuburović.
Povezivanje publike i događaja
Ono što sada radi, navodi je u novim uslovima, i predstavlja dnevni kontakt sa svijetom i “našeg svijeta” koji je iz raznih okolnosti tražio neki svoj put, bilo trbuhom za kruhom ili iz nekih drugih ratnih okolnosti, koji se nalaze od Australije, Kanade, Južne Amerike.
“To je neki sadržaj koji ima svoj smisao i moje lično zadovoljstvo da svaki dan komuniciram sa Sarajevom i sa svijetom. To se na neki poseban način cijeni tako da su prije četiri godine mnogi poslanici u kulturi, institucijama kulture shvatili da to ima taj smisao i nazivaju me foto Bašeskija ili Bašeskija novog vremena. To je bio i razlogom da me predlože za dodjelu Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva. To je jedan vid ocjene što čovjek kao pojedinac, kao individua može da učini ili treba da čini u korist svoje društvene zajednice, svog podneblja, zemlje, ljudi svoje domovine. To su neki motivi koji su i sada još uvijek na početku devete decenije moj svakodnevni radni imperativ, želja i potreba da se što više ljudi koji stvaraju, kreiraju, pišu, slikaju, snimaju, pjevaju, muziciraju da im približim put do publike. Isto tako i publici da približim i skratim taj put do njihovog djela”, ističe Kuburović.
Inače, negov čitav profesionalni, odnosno životni put zapravo je sudjelovanje u kulturi i kulturnim događajima.
“Nekako je prirodno bilo da s onim iskustvom dječijim kada su nas već od prvog razreda osnoven škole vodili u lutkarsko pozorište u Sarajevo, poslije je došao i taj put kroz Narodno pozorište kroz srednjoškolsko obrazovanje i gimnaziju, a potom i studija. Živjelo se s tim nekom osjećajem smisla, ljepote i dobrobiti učešća u javnim kulturnim događajima. Kasnije sam kroz studije jugoslovnske književnosti i maternjeg jezika razvijao tu neku potrebu i kontak sa kulturnim djelatnostima”, govori Kuburović o svom životnom putu i ljubavi prema kulturi i njenim događajima.
Cijeli život u kulturi
Poslije diplomiranja nastavio je, navodi u tom duhu, jer je četiri godine u srednjim školama u Sarajevu radio.
“To je čudo jedno iz sadašnjeg ugla posmatranja. Nekoliko dana nakon što sam diplomirao te 1968. konkurisao na više natječaja i dobio čak deset prilika da radim. Jedan dan odradio u Gimnaziji u Kaknju, a drugi dan već u školi učenika u privredi na Drveniji tadašnjoj “Branko Lazić”. Bilo je posla i na Večernjoj gimnaziji pri Radničkom univerzitetu Đuro Đaković, Centru za slijepe osobe u Neđarićima kao srednjoj školi, kao i konačno Fiskulturnoj školi koja je trajala još dvije godine i onda je ukinuta. Kroz te aktivnosti razvijala se ta neka navika i ovaj smisao učešća makar kao publika, makar kao svjedok, kao učesnik iz publike doživljaja kulture primarno pozorišnih, likovnih, muzičkih, folklornih djelatnosti”, ističe Kuburović.
Nakon prosvjete, kulturna djelatnost nastavila je biti njegov život kroz posao stručnog saradnika za kulturu Skupštine Grada Sarajeva.
“Tada je još postojalo Kulturno prosvjetno vijeće, to je bila 1973. i ubrzo su krenuli postupci formiranja Samoupravnih interesnih zajednica (SIZ) kulture i društvenih djelatnosti. Tako da sam nakon Skupštine Grada Sarajeva postao savjetnik za kulturu u Gradskoj zajednici kulture, gdje sam bio naredne četiri godine. Poslije toga uslijedila je dužnost u Republičkoj zajednici kulture, a djelovao sam i u SIZ-u kinematografije BiH. To je ona bogata produkcija u neko vrijeme koje se danas ne može zamisliti. S koliko se tada materijalnih mogućnosti politika kulture i država u cjelini kao Republika BiH pomagala filmsku produkciju. To je vrijeme od Dolly Bell, Mirisa dunja, Dvije polovine srca i niza drugih naslova”, istakao je Kuburović.
S tim iskustvom, radeći i za pozorišnu, muzičko-scensku djelatnost, kaže, stvarala se potreba i kao profesionalac da prati kroz razne pozicije sve što se dešava u kulturi.
“Kasnije je to preraslo u jedan intenzivniji doživljaj svih pitanja razvoja kulture i djelatnosti kulture. Tako sam nakon Republičkog javnog fonda kulture, koji je prestao sa radom kao i drugi društveni fondovi krajem 1993. nastavio u Republičkom ministarstvu obrazovanja, nauke i kulture, a osnivanjem Federacije BiH postao sam stručnim savjetnikom u ovim oblastima. Kultura je nastavila biti moj život i kroz poziciju pomoćnika ministra za oblast kulture, gdje sam također bio oko pet godina”, navodi Kuburović.
Nemjerljivi značaj JU Sarajevo Art u kulturnim događajima
Krajem 1999. postaje direktor Koncertne agencije Sarajevo, kao pravnog sljednika Predratne poslovnice za kulturno-umjetničke priredbe BiH.
“Poslovnica je živjela nekoliko mjeseci, ali desile su se neke čudne političke promjene, nekakva upitanost tzv političkih autoriteta da li nam to treba, da li nam treba Mozart i treba li nam takva muzika. Došlo je do neke transformacije u negativnom smislu, ali je ukupna društvena i kulturna javnost stala u odbranu potrebe i neophodnosti postojanja jedne ustanove koja će raditi ono što se radilo i prije rata, ali u novim uslovima. Tako je već i formirana JU Sarajevo Art za organizovanje raznih kulturno-umjetničkih programa i međunarodnu saradnju. Tu sam proveo sve do penzije svojih nekih 12 godina. U penziji sam od 2010. ali ono što je van redovne programske aktivnosti godišnje bar 40-50 koncerata i drugih programa, Sarajevo Art je poznat i kao organizator festivala Baščaršijske noći i Međunarodnog festivala kulture i folklora. U tim nekim relacijama ostvarena je vrlo imopzantna saradnja i u obimu i u vrsti sadržaja”, kaže Kuburović.
Navodi da su pravili međunarodne dane sa Šveđanima, Nijemcima, Italijanima, Grcima… Na tim manifestacijama zabilježena su gostovanja velikih umjetnika od poznatih predratnih poput Pogorelića, Stefana Milenkovića do velikih gostovanja poput Švedske kraljevske filharmonije, te Sinfonijskog orkestra Geteborg.
“Tu su stotine programa, ali i stotine i stotine izvođača sa svih strana svijeta. To su neki sadržaji kod mene imali neku intimnu pažnju, ljubav, zanimanje, pa se stoga izrodila potreba da se normalno zabilježi. Bilježi se na razne načine. Bilježi se riječima, bilježi se memorijom pamćenjem, ali i fotografijom”, navodi Kuburović.