Bradshaw na početku navodi da čak i danas, nekih trideset godina kasnije, pomisao na rat u BiH “još uvijek ima moć da užasne, sa svojim genocidnim masakrima i koncentracionim logorima u srcu Evrope” koji su se desili čak i nakon što su međunarodni lideri svečano izjavili svoju odlučnost da nikada neće dozvoliti da se ponovi noćna mora Drugog svjetskog rata.
Dodaje da čak i danas komentatori često 1990-e nazivaju “Seinfeldovom decenijom” u kojoj se ništa nije dogodilo, zanemarujući pokolje u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi.
“Muzički dokumentarac Nenada Cicin-Saina daje nezvanični, nelicencirani pogled na sarajevsku noćnu moru i način na koji je rock muzika održala čovječanstvo i nadu u životu: grube svirke i diskoteke u sarajevskim istrošenim garažama i skloništima za bombe, dok vani bjesni rat bjesni”, piše ovaj kritičar. Dodaje da film također govori o američkom novinaru i filmskom reditelju po imenu Bill Carter koji je bio dio grupe humanitarnih radnika, muzičara i umjetnika u Sarajevu i koji je bio veoma inspirisan prizorom Bona iz U2 kako govori o ratu u BiH na na MTV-u.
“Sa izuzetnom upornošću, Carter je dobio intervju sa Bonom za bosansku TV, nagovorio bend da radi uživo TV intervjue na bini sa bosanskim narodom tokom njihove kolosalne Zoo TV turneje i konačno inspirisao bend da organizuje veliki koncert u Sarajevu 1997. godine skupa sa lokalnim bendovima i muslimanskim ženskim horom, nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ljudi koji su ovdje intervjuisani vjeruju da je bosanski rat završen tek kada je Bono izašao na pozornicu i povikao: “J*** prošlost, poljubite budućnost!“
Bradshaw ističe da se “globalistička grandioznost” ovog benda uvijek može da se čini naivnom.
“Ali dokumentarac je zanimljiv podsjetnik da je upravo taj naivni, ahistorijski, nedorasli kvalitet rok muzike, njena mladost, njena (osporiva) bešćutnost, njen idealizam, ono što ju je učinilo tako moćnom i tako inkluzivnom. I sam Bono, čovjek koji ima – kako bi rekli Škoti – nemalo mišljenje o sebi, bio je tip koji je to ostvario: imao je smjelosti i mašte”, navodi on.
Također ističe da su postojala ograničenja u onome što je taj pjevač mogao učiniti tokom samog rata, te da su i Sarajlije počele u jednom trenutku sumnjati “da se njihov bol koristi kao scenografija za turneju U2”, što je izazvalo “privremeni razdor u ljubavnoj vezi između benda i Bosanaca”.
“Ali U2 je postao važan dio držanja fokusa svijeta na bosanskom ratu kada je mnogo utjecajnih ljudi s lijeve i desne strane bilo za to da se zaboravi na njih. A muzika je Sarajlije podsjetila da su ljudi i da imaju način da prkose pokolju”, zaključuje Bradshaw.
Podsjetio je da je u to vrijeme “riječ “Sarajevo” uplašila geopolitičke klase” jer su se pribojavali da bi intervencija mogla nositi rizik da se ponovi august 1914. godine. Međutim, navodi da se ispostavilo da je jedan od razloga zbog kojih bi takva intervencija Zapada bila zamisliva taj što je Rusija bila previše demoralizovana kolapsom komunizma da bi odgovorila u interesu svog “tradicionalnog saveznika”, Srba.
“Što nas dovodi do toga kakva je bila ta budućnost koju su svi poljubili na tom ogromnom i euforičnom koncertu U2 u Sarajevu. Mračan odgovor je očigledan prije nego što ga film eksplicitno pokrene u posljednjoj TV montaži. Predsjednik Srbije Slobodan Milošević dao je model ratobornog etničkog fašizma i tiranije otimanja zemlje, koji je sada u velikoj mjeri predstavlja Vladimir Putin”, zaključio je.
Navodi da je jedan sagovornik izjavio da je koncert kakav je Bono tada održao u Sarajevu opet potreban, ali dodaje da “pomisao da se može izvesti tek nakon završetka rata navodi na razmišljanje”.
“Ovaj film je vremenska kapsula nedavne tragične prošlosti Evrope”, zaključuje Bradshaw na kraju.
Bradshaw je film ocijenio sa četiri od pet zvjezdica.