U vremenu kada inflacija pustoši budžete prosječnih domaćinstava, vijest da se dizel na pojedinim benzinskim pumpama u Sarajevu može kupiti za 2,10 KM po litru naspram 2,32 KM kod skupljih distributera – unosi tračak nade da tržište još uvijek može samostalno proizvesti pozitivne pomake.Prema podacima s terena, trgovački lanac Bingo trenutno nudi najniže cijene kako za dizel tako i za benzin, dok Petrol prednjači u skupljoj ponudi. Tržišna utakmica, izgleda, funkcionira – barem kada je riječ o gorivu. No to otvara pitanje: ako cijene goriva mogu osjetno pasti, zašto onda i cijene hrane, lijekova i drugih osnovnih potrepština ne slijede isti trend?
Na sarajevskim ulicama dominira jedno raspoloženje: oprezan optimizam, pomiješan sa skepsom. “Vidimo da može biti jeftinije. Ako gorivo može pojeftiniti i biti različito za više od 20 feninga po litru, zašto i hrana, lijekovi i ostale osnovne potrepštine ne prate taj trend?” – pita se jedna sugrađanka, jasno artikulišući osjećaj nemoći i frustracije koju dijele mnogi.Ono što građane dodatno iritira jeste očigledna disproporcija između promjena na tržištu goriva i stagnacije ili čak rasta cijena ostalih proizvoda. Dok gorivo pada, cijene mlijeka, brašna i osnovnih lijekova i dalje ostaju visoke, često neopravdano. Inflacija je, dakle, selektivna – a u takvom kontekstu, svaki pomak na bolje postaje tek kap u moru problema.
Ekonomisti upozoravaju da se pad cijena goriva ne smije tumačiti kao dugoročni trend. Geopolitičke tenzije, volatilnost svjetskog tržišta sirovina, kao i nesređena domaća tržišna regulativa, ostavljaju malo prostora za optimizam. Međutim, činjenica da postoji razlika od gotovo 30 feninga između najjeftinije i najskuplje litre goriva unutar istog grada ukazuje na nešto mnogo važnije: konkurencija i tržišni pritisak ipak mogu proizvesti rezultate. Zašto se onda to isto ne dešava u prehrambenom ili farmaceutskom sektoru?Odgovor, nažalost, leži u strukturi tržišta. Dok sektor goriva još uvijek ima više velikih igrača u relativno slobodnoj konkurenciji, mnogi drugi sektori su opterećeni monopolima, netransparentnim lancima nabavke i nedostatkom adekvatnog regulatornog nadzora. Tako ostajemo zarobljeni u začaranom krugu gdje se ekonomska logika selektivno primjenjuje – a građani snose teret.
Pad cijena goriva je, dakle, više simbolički nego suštinski znak mogućih promjena. On pokazuje da tržište može, kada mora – ali i da ostale industrije, bez pritiska, neće same od sebe usklađivati cijene sa realnim životnim standardom.
Građani BiH trenutno su zadovoljni barem nekom vrstom olakšanja, ali njihova poruka je jasna: vrijeme je da se olakšanja prošire i na druge aspekte svakodnevnog života. Jer, gorivo je samo jedno od poglavlja u priči o ekonomiji koja već predugo ne radi u interesu običnog čovjeka.