Skender Kulenović je bez sumnje bio i veliki znalac našeg jezika kojim je obogaćivao svoja djela, nekad ih umivajući suptilnim lirskim ukrasima, a nekad pooštravajući britkošću riječi i izraza, pa se stiče dojam da iz njegovih djela jezik nastaje, a ne da se ona služe njime. To mogu samo rijetki i genijalni, velikani koji u svojim djelima žive vječno.
U trećem razredu gimnazije javio se sa prvim književnim radom (soneti Ocvale primule).
Od 1930. godine studira pravo na zagrebačkom sveucilištu. 1933. postaje clan SKOJ-a, a 1935. KPJ.
Srađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. godine sa Hasanom Kikicem i Safetom Krupicem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz. godine stupa u Prvi partizanski odred Bosanske krajine. Član AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, Kulenović u ratu piše poeme, uređuje listove Krajiški partizan, Bosanski udarnik, Glas i Oslobođenje.
Od 1945. do 1947. obavlja funkciju direktora drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, uređuje Novo doba, Pregled, Književne novine i Novu misao. Od 1950. do 1953. sekretar je Narodne skupštine FNRJ, a poslije zabrane Nove misli je kažnjen i postavljen za korektora u Borbi.
1955. godine prelazi u Mostar na mjesto dramaturga Narodnog pozorišta, jedno vrijeme je i urednik u beogradskoj Prosveti.
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, izmedju ostalih Dvadesetsedmojulske nagrade SRBiH (1971) i nagrade AVNOJ-a (1972). Bio je član SANU, ANUBiH i JAZU.
Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu.
Bibliografija:Stojanka majka Knežopoljka, poema, 1945.; komedije (Djelidba, Večera, A šta sad?), 1947.; “Ševa”, poema, 1952.; Soneti, 1968.; Divanhana, pripovijetke, 1972.; Gromovo đule, priče za djecu, 1975.; Ponornica, roman, 1977.