Kriza sarajevskog gradskog prevoza u kojem su samo pojedine linije tačne i pouzdane, traje već barem 2 decenije, ako ne i duže.
Nakon što je GRAS propao i spao uglavnom na tramvaje i trolejbuse, Centrotrans je preuzeo monopol gradskog prevoza busevima, međutim kako koja godina odmiče ni njihova vozila nisu više za pohvaliti, pa se sad već može reći su postali kao GRAS samo što im zaštitni znak nije žuta nego plavo-bijela boja.
Često u vozilima, pogotovo autobusima, a ponajviše u više kilometarskoj “komercijali” čujemo narod kako komentariše i galami na sirotog vozača: “sve do jednom…”, “pitanje je dana kad će neko stradati…”, “nek nam je Bog na pomoći…”, “upali klimu…, “mi pocrkasmo od vrućine, a nek je tebi dobro…”, “da Bog da jednom popravili ovaj autobus, dokle ćemo presjedati…” i tako dalje i tako dalje…
Sasvim slučajno, naša kamera je jutros na liniji Hrasnica – Baščaršija “uhvatila” momenat koji jako često možemo vidjeti u sarajevskim vozilima. Vrata na sredini busa se nisu mogla otvoriti potpuno pa je vozač uz pomoć još jednog snažnijeg muškarca nekako “rastegao” vrata kako bi čovjek u invalidskom motoru, preko ugrađenog mostića mogao ući u autobus.
A onda dobro poznata slika, vrata se nekoliko narednih stanica nisu mogla nikako zatvoriti, dok sistem nije proradio sam od sebe. Pa smo se u pola 7 ujutru provozali uz ugodnu prirodnu “toshiba klimu”.
Da to ne bude sve, pobrinuo se redovno otvoreni poklopac iznad glava polupospanih i ničega svjesnih putnika, koji se lagano ljuljao, a unutra se mogla vidjela nezaštićena sva silna elektronika busa i ko zna kakvi još mehanizmi.
Rekli bismo, jedno tipično sarajevsko jutro za korisnike gradskog javnog prevoza.