Poznati menadžer iz Prijedora, Nikola Idžan, organizovao je brojne koncerte na kojima su nastpile najveće zvijezde. Iako je imao samo 24 godine Nikola se usudio da 1976. organizuje turneju sa tri najpopularnija pjevača tadašnje Jugoslavije Silvanom Armenulić, Mehom Puzićem i Zoranom Kalezićem.
-Morao sam da se kockam, znao sam samo ako rizikujem mogu uspjeti. Bio je to veliki zalogaj za mene, ali i za mnoge iskusnije menadžere. U to vrijeme bilo je nekoliko menadžera koji su vladali jugoslovenskom estradnom scenom. Bilo je pojedinaca (iz Makdonije Velibor Džarovski, GradimirVeljković, Grada Brada iz Niša), koncertna agencija „Beogradska estrada“ imala je pod svojom kapom najpopularnije pjevače bivše nam države. Za nas, koji smo počeli da se bavimo estradnim menadžerstvom ostavljali su samo mrvice. Ipak, uspio sam da se snađem, kad nisu bili angažovani kod njih ja sam ih uzimao „pod svoje“ – prisjeća se tih dana Idžan.
Godine 1976. Nikola je organizovao veliku turneju sa najpopularnijim pjevačima zagrebačkog „Jugotona“ pod naslovom „Zlatni glasovi Jugotona“.
-Silvana, Meho i Zoran su „harali“ u to vrijeme. Posebno je bila mega-popularna Silvana Armenulić, koja je glumila i pjevala u filmovima, imala solističke koncerte, snimala singl i LP ploče. Njene pjesme, koje je snimila „Šta će mi život“, „Rane moje“ i „Kišo tiho padaj“ iako je prošlo šest godina od izlaska, posebno prva, i dalje su bile top pjesme. U to vrijeme kvalitetne pjesme su opstajale i dugo trajale, za razliku od današnjih koje traju kao jogurt. Meho Puzić je publiku oduševljavao pjesmom, sevdalinkom, „U proljeće kad vjetrić zapiri“ za kojom je u alternaciji sa Zorom Dubljević pobijedio na „Ilidži 1969.“ i dobio prvu nagradu stručnog žirija i treću nagradu publike. Popularna mu je bila i pjesma „Jednom se živi“, pa, „Pusti me“ sa „Beogradskog sabora“. Iako je bio od Silvane mlađi 11, a od Mehe 13 godina Zoran je stekao popularnost veoma mlad sa sjetnim i tužnim pjesmama, „Moj život je tužna priča“, „Kao da te zovem srećo ili tugo“. „Vratiću se majko“ … Eto, kakva su tada bila vremena za muziku, kvalitetne pesme od gore mnoge pobrojane i posle više od 50 godina su opstale. A mnoge će ostati za sva vremena. Moram da pohvalim zagrebački „Jugoton“, iako se u Hvatskoj više „vrtila“ zabavna muzika, oni su imali sluh za zaradu i profit pa su dovodili najkomercijalanije pjevače i pjevačice iz Srbije i Bosne i Hercegovine. E, to je pravi šou-biznis – tvrdi Nikola Idžan.
O tome kada je počeo da organizuje velike koncerte, van domova kulture i sportskih dvorana, priča nam Nikola:
-Već 1976. kada sam organizovao „Zlatni glasovi Jugotona“ razmišljao sam o koncertima na stadionima tokom ljeta kada su oni prazni i ne igraju se utakmice. Tada nisu bile arene, već manje sportske hale, koje su mogle da prime manje gledalaca od današnjih. Zato sam rizikovao i odlučio, stadioni su rješenje za nastupe popularnih pjevača. I već početkom ljeta počeo sam da organizujem koncerte na otvorenom, po stadionima. Ja sam prvi to radio u bivšoj Jugoslaviji. I odmah su počeli da me kopiraju. Stari maher da prisvoji tuđu ideju (ili pjesmu), Goran Bregović je sa „Bijelim dugmetom“ iste godine krajem avgusta imao u Beogradu kod Hajdučke česme veliki koncert, pa, Zdravko je sljedeće godine, 1978. pred odlazak u JNAodržao koncert na beogradskoj „Marakani“. Ova tendencija koncerta na stadionima održala se do današnjih dana.
-Imao sam sreće da 1977. godine otpočnem saradnju sa najvećim pjevačem narodne muzike na jugoslovenskim prostorima, Šabanom Šaulićem. Na moje zadovoljstvo ta saradnja je potrajala više od 20 godina. Te 1977. organizovao sam turneju, „Hit ljeta“, koja nije imala takmičarskog karaktera, kao što je bio slučaj dvije godine kasnije. Od te godine ja sam počeo da organizujem prvi na ju-estradi nastupe pjevača na stadionima. Mnogi su zbog toga bili skeptični, vrtili glavama, ali to se pokazao kao pravi pogodak. U to vrijeme pjevači su nastupali na moru na terasama i na otvorenim prostorima a publika je to odlično primila, a ja sam razmišljao, zašto ja ne bih probao da koncerte organizujem na stadionima.
Rizik jeste bio, ali se isplatio. Na stadione je dolazilo više publike a to je značili i više para. Ko je bio na toj turneji od pjevača?
-Turneju „Hit ljeta ‘77“ po BiH sam organizovao u dva dijela. U prvom su bili: Zorica Brunclik, Novica Negovanović (te godine je pobjedio na „Beogradskom saboru“), Zaim Imamović, glumac Milan Srdoč, koji je bio veoma popularan zbog učešća u humorističkim seriji, Živorada Žike Lazića „Muzikanti“ u kojoj je glumio sa Jovanom Janićijevićem i Draganom Zarićem i „Burduš“ sa Janićijevićem i Miodragom Andrićem, poznatiji kao Ljuba Moljac. Na prvim koncerta posjeta na stadionima je bila solidna, ali kada nam se u drugom dijelu priključio Šaban Šaulić, shvatio sam sa kakvim pjevačem sarađujem. I odučio da u buduće nijednu veću turneju ne organizujem bez njega. Tada je pjevao veliki hit „Jedna lasta ne čini proleće“, ali i „Bio sam pijanac“, „Kako si majko, kako si oče“. Posebno mi je ostao u sjećanju izvođenje pjesme „Dajte mi utjehu“, koju mu je komponovao veliki srpski kompozitor Budimir Buca Jovanović. Sa Bucom je Šaban godinama sarađivao i sa njegovim pjesmama se vinuo u sam vrh jugo-estrade.
Kakav je bio Šaban?
-Sem što je posjedovao izvanredan i neponovljivi glas, koji se neće još dugo pojaviti imao je svoje principe. Kod solo-nastupa nije volio da pretjera sa pjesmama. Obično je nastupao u dva bloka, a zbog interpretacije koja mu je bila specifična i zahtjevna izbegavao je da dugo pjeva. Ali kada na koncertu ima goste „vadio se“ pričom da treba publika i druge da čuje. Na samom „Hitu ljeta“ obično pjevači i pjevačice otpjevaju dvije-tri pjesme, ali, od njega je publika tražila više nego što je bilo predviđeno. Imali smo problema jer publika ga je staalno tražila na „bis“a pošto smo često imali dva koncerta, matine i večernji, to smo uvijek kasnili na drugi, večernji. Poslije nastupa društvo je znalo da „zagine“ u nekoj kafani, uzpriče, dobro iće i piće.
Koja ti je turneja još ostala u sjećanju?
-Već smo o tome jednom pisali. Moj najveći uspjeh je organizacija „Hit ljeta 1979.“. To je bio putujući festival, takmičarski, nešto kao beogradska „Pesma leta“. Dok je za „Pesmu leta“ bila angažovana velika ekipa, na „Hit ljeta 1979.“ sam radio skoro sam. Brinuo sam se o putovanju, smeštaju, pjevačima, čak sam i vodio program. A ekipa je bila prava, grupa zabavnjaka činili su: Neda Ukraden, Kemal Monteno, Miša Marković, Rade Vučković, Biljana Petrović i Alma Ekmečić. A u timu narodnjaka bila je nikad jača ekipa: Šaban Šaulić, Zorica Brunclik, Nedeljko Bilkić, Zoran Kalezić, Meho Puzić, Toma Zdravković i Dina Bajraktarević. Gosti su bili Asim Brkan i Žika Nikolić. Posao je išao preko zagrebačke „Interestrade“, kojaje važila za jednu od najboljih koncertnih agencija u Jugoslaviji. Narodnjaci su bimali više uspjeha, narod se više „ložio“ na njihove pjesme, pa sam od tada govorio: narodnjaci su zakon! U BiH smo obišli skoro svako veće mjesto, počeli smo u Bosanskom Brodu, pa smo nastupali u Tuzli, Sarajevu, Mostaru, Prijedoru, Doboju, Zenici, Bihaću, Banjoj Luci …Spektakl je bio završni koncert u Beogradu na Stadionu JNA gdje suučesnici muzičkog karavana pjevali pred više od 40.000 gledalaca! Danas sa tolikim brojem pjevača i pjevačica teško može da iko organizuje višednevnu turneju.
Tekst: Zoran JAKŠIĆ; Foto, Z. Jakšić i arhiv N. Idžana