“Osjećam se kao čovjek koji nikada ništa nije radio i koji posebno nema nikakvog iskustva, a znam da baratam s tim kamerama i znam otprilike šta, kao i kada se sjećam svog djetinjstva. Sjećanja obično imaju taj uvećavajući efekat. Međutim, ne sva. Recimo, ja sam tajno jedne večeri otišao u Sarajevo da provjerim da li je isti broj stepenica koje sam opisao u knjizi, kojima sam se penjao do Osnovne škole Hasan Kikić i da vidim da li je ta kuća, koja mi je sijevala u snovima ili u nekim radnjama koje su bile vezane za nju, veća ili manja od tog što sam ja zamislio”, kazao je.
Dio u kojem govori o Sarajevu nalazi se na 15:55.
“Nije bilo dovoljno svjetla. Ali je bilo mnogo manje nego što, recimo, jedna slika u dnevnim novinama… Kada je izašla moja prva knjiga, oni su nešto reagovali na to pa je u ‘Vremenu’ izašlo… Te stepenice su bile slikane nekim širim objektivom pa je to izgledalo kao da se penješ na Trebević, na neko izletište. Međutim, kada sam došao tamo i ugledao te stepenice, to su bile kamene stepeničice koje nisu imale, kako bih rekao, kao kad odeš u Atinu pa vidiš mjesto koje je zapravo napravljeno po mjeri čovjeka. Kad odeš u Akropolj, odjednom vidiš sve. Tamo je to ličilo… Izazvalo je neku sjetu. U toj percepciji, taj prostor je mnogo ljepši u snovima nego u svojoj realnosti”, ispričao je.
Ustvrdio je da je prije tri godine u Sarajevo došao sam automobilom.