Ovo su neka od pitanja kojima se bavi film snimljen tokom jedne školske godine u Japanu, autorice Eme Ryan Yamazaki “Biti Japanac” koji u fokus stavlja formativne vrijednosti i kvalitete koje se mladima usađuju kroz obrazovni sistem ove zemlje.
Film, koji je prikazan u okviru Takmičarskog programa 7. AJB DOC Film Festivala u Sarajevu, dokumentira živote i školske dane učenika prvog i šestog razreda osnovne škole u Tsukadu, predgrađu Tokija, u jednoj od najvećih državnih osnovnih škola u Japanu. Film prati dane učenika od jednog proljeća do narednog, pružajući fascinantan uvid u živote ovih mališana koji prolaze kroz velike životne drame svakodnevnog školskog života.
U filmu ‘Biti Japanac’ pruža nam se prilika da posmatramo živote učenika i nastavnika, njihov daljnji razvoj kao pojedinaca, kao i njihove borbe. Autorsko oko Yamazaki daje nam pogled u ove formativne godine, tokom kojih mališan postaje budući odrasli član japanskog društva.
U intervjuu za Fenu, rediteljka Ema Ryan Yamazaki govorila je o pripremama za snimanje, dobijanju dozvola, izboru prave škole za snimanje i o tome kako su djeca reagirala na to da ih kamera prati tokom njihovih školskih dana.
– Pohađala sam državnu školu sličnu ovoj. Zbog toga sam željela snimiti ovaj film jer sam, kad sam se osvrnula na svoj život, shvatila da je ono što sam ja danas kao odrasla osoba povezano sa školskim sistemom, bilo to dobro ili loše. Trebalo mi je šest godina da pronađem školu koja bi mi dopustila da snimam, a zatim je pandemija Covida sve otkazala, ali smo konačno snimili film u rasponu jedne godine. Bila sam tamo 150 dana i snimila više od 700 sati materijala, a zatim sam ga montirala godinu dana, tako da sada gledate film deset godina nakon što sam došla na ovu ideju – objašnjava Yamazaki.
Upoznala djecu
Na pitanje o saradnji s roditeljima, dobijanju njihove dozvole i sticanju povjerenja, Yamazaki kaže da je bilo mnogo roditelja koji su joj pružili podršku, posebno kada se radilo o djeci koja su tek trebala poći u prvi razred.
– Upoznala sam djecu prije nego što su krenula u školu, iz lokalnih vrtića, tako da sam uspostavila bliži odnos s njihovim roditeljima. Nikad ne znate koje dijete će biti s kojim učiteljem i šta će se dogoditi s njim, pa sam mislila da je važno upoznati što više porodica kako bih, ako se nešto dogodi u školi, mogla otići roditeljima jer ih poznajem i pitati ih da li su saglasni da se snima njihovo dijete i slično – kaže autorica.
Naglasila je da je zajednica u velikoj mjeri pokazala podršku i da oni koji nisu željeli učestvovati nisu morali. Mislim da je proces pripreme funkcionirao. Zaista sam se trudila upoznati što više ljudi, što se isplatilo tokom godine – napomenula je.
Osim samog učenja predmeta u školi, djeca prvenstveno uče o samodisciplini, lijepom ponašanju i duhu zajednice. Djeca i nastavnici također balansiraju između tradicionalnog kolektivizma, poštovanja prema drugima i individualnih sloboda.
U filmu posmatramo i kako djeca prolaze kroz vježbe evakuacije u slučaju zemljotresa i druge situacije koje se javljaju u njihovoj svakodnevnoj rutini.
Postavljajući pitanje koje se nameće – da li ovaj film pokazuje da su dobre manire, disciplina i lijepo ponašanje jednako važni kao i samo obrazovanje – Yamazaki naglašava da je ozbiljno, temeljno učenje neizostavni dio osnovnih škola u Japanu, iako to možda nije vidljivo u ovom primjeru. Naravno, učimo i matematiku, nisam vam pokazala časove matematike, ali ih imamo. Međutim, postoji veliki fokus na izgradnji karaktera i na tome kakva će osoba to dijete postati. Zato sam film nazvala ‘Biti Japanac’, i mislim da je na to stavljen veliki akcenat – navodi autorica.
Ona naglašava da je općeprihvaćeno shvatanje da se sva djeca rađaju jednako, ovdje u Japanu ili bilo gdje drugdje, “ali učimo, odgaja nas se i educiramo se na različite načine kad smo mali, i to proizvodi različite vrste ljudi”.
– U Japanu, kolektivno smo naučeni da budemo ovakvi. Postoje pravila i manje slobode nego možda na šta ste vi navikli, ali kao rezultat toga, imamo ovakav tip obrazovanja i društva – rekla je ona.
Govoreći o ovom konceptu u japanskom društvu od malih nogu, o većem naglasku na kolektivizmu možda na štetu individualizma i smjeru u kojem japansko društvo ide u budućnosti, Yamazaki kaže da je kolektivizam, timski rad i odgovornost prema drugima i okolini zasigurno jača strana Japana, ali da ovo društvo također ima mnoge probleme. Ovo je posebno vidljivo kod starijih srednjoškolaca i mladih odraslih osoba, posebno u vezi sa fenomenom ‘epidemije usamljenosti’, gdje pojedinci ne uspijevaju da se uklope i osjećaju se izolirano i usamljeno, što ih može dovesti do suicidalnih namjera – objašnjava Yamazaki.
Anketa provedena na nacionalnom nivou u Japanu 2022. godine pokazala je da je 40,3 posto od 20.000 ispitanika “osjetilo usamljenost” barem povremeno – što je porast od 3,9 procentnih poena u odnosu na 2021. godinu, kada su u Japanu još uvijek bile na snazi mjere socijalnog distanciranja.
Iako usamljenost nije sasvim neočekivana u zemlji poznatoj po svojoj zatvorenoj društvenoj kulturi, ono što je upadljivo je da su osobe u 20-im i 30-im godinama prijavile najviši nivo usamljenosti, pokazala je anketa.
Obrazovni sistem
Upitana o tome kako će ovo uticati na buduće japansko društvo i kako planira da se bavi ovim problemom, Yamazaki vjeruje da će, prvenstveno zbog interneta i spajanja kultura, sada biti mnogo više uticaja izvan Japana, što bi moglo biti pozitivno.
– Ono što sada vidim je da Japan radi mnogo bolje u pokušaju da se više prilagodi pojedincima. Ponekad je to na račun kolektivne harmonije, pa se pitam: hoće li naši vozovi i dalje stizati na vrijeme za trideset ili četrdeset godina? Možda će biti u redu i ako kasne nekoliko minuta, ako to znači da će svi biti malo sretniji – zaključila je.
Ona vjeruje da se Japan kreće u tom smjeru, a obrazovni sistem postaje manje strog i djeci se daje više prostora za izražavanje vlastite individualnosti, umjesto da svi budu isti.
– To bi mogla biti odlična stvar, ali mislim da će se odraziti na društvo na bolje i na gore.Mislim da prelazimo na pitanje od milion dolara – šta zadržati iz naših tradicija, a šta promijeniti, i da znam odgovor na to, bila bih vrlo bogata i uspješna. Ne znam, ali barem pokušavam postaviti ta pitanja u svom filmu – navela je Yamazaki.
Govoreći o cjelokupnom iskustvu snimanja ovog filma i osvrćući se na to danas, prateći proces obrazovanja te djece, ona kaže da je to bio njen životni projekt. Imala sam priliku posmatrati ih svaki dan. Postali smo dio školskog sistema, poput zraka kojeg dišemo. Možda ste primijetili da djeci nije smetala kamera, jednostavno smo bili tu cijelo vrijeme i volim misliti da smo postali dio njih, zbog čega smo i uspjeli sve snimiti. Podsjetilo me na stvari koje su bile iste u mom djetinjstvu, ali i na one koje su se promijenile. Ipak, mislim da je moja teza tačna – ono što se događa u školi, posebno u ovom najmlađem školskom uzrastu, odraz je budućnosti društva, i to je bila poenta zašto sam željela napraviti ovaj film – zaključila je Yamazaki u intervjuu za Fenu.