To je eksperimentalni dokumentarni film u kojem se ruke posmatraju kao dio tijela koji može čuvati i prenositi uspomene.
Autorica filma Bahar kazala je tokom razgovora s publikom da preko ruku i njihovih kreacija, film iskopava uspomene koje nisu sačuvane u izložbenim, društveno prihvatljivim porodičnim albumima.
Bahar je istakla da su albumi sa fotografijama jako bitni, jer imaju koncept koji se ne gubi. Ali na slikama nije zabilježeno nasilje koje je pretrpjela moja baka i trenutak kada je poludjela i završila u psihijatrijskoj bolnici. Ne mogu čitati misli moje bake i djeda, ali sam njihove emocije pokušala iskopati iz onoga što su radili u životu, djed je bio slikar, a baka je bila krojačica – kazala je.
Ističe da film postavlja pitanje da li je nasilnost slikarevih ruku moguće vidjeti u potezima kista na njegovim slikama.
Film je, kazala je, povezan sa njenom bakom koja više nije među živima te je izrazila radost što je njena porodica konačno počela razgovarati o tome šta se desilo. Film se na maštovit i kreativan način povezuje s roditeljevom prošlošću, istovremeno se otvarajući za šira pitanja poput porodičnog nasilja, međugeneracijske traume i otpora – kazala je Bahar.