Dok se širom svijeta obilježava Međunarodni praznik rada, simbol borbe za radnička prava, podaci o radu na crno pokazuju da se osnovna prava mnogih radnika i dalje krše, i to svakodnevno.
Rad na crno u Bosni i Hercegovini godinama opstaje kao duboko ukorijenjena pojava koja potkopava tržište rada, umanjuje budžetske prihode i ostavlja hiljade radnika bez osnovnih prava.
Iako institucije provode inspekcijske nadzore i izriču sankcije, podaci pokazuju da neprijavljeni rad i dalje pronalazi načine da opstane, i to često na štetu najranjivijih.
Da ovaj problem nije zaobišao ni Tuzlanski kanton jasno pokazuju podaci Kantonalne uprave za inspekcijske poslove TK.
Prema podacima koji su dostavljeni za portal Tuzlanski.ba u periodu od 1. januara 2025. do 31. marta 2026. godine, inspektori rada izvršili su ukupno 2.904 kontrole, obuhvativši 5.291 radnika.
Od tog broja, čak 729 osoba bilo je nezakonito angažovano, što potvrđuje da rad na crno i dalje predstavlja ozbiljan problem na tržištu rada.
U istom periodu izrečene su i brojne mjere: zabranjen je rad za sedam stranaca, doneseno je 89 zabrana prekovremenog rada, te 369 zabrana radnog angažovanja za osobe koje su zatečene u nelegalnom radu.
Inspekcija je izdala i 555 rješenja o otklanjanju utvrđenih nepravilnosti, dok je kroz 660 prekršajnih naloga izrečeno ukupno 730.556 KM novčanih kazni.
Kantonalna uprava za inspekcijske poslove Tuzlanskog kantona ima 12 inspektora rada koji su svakodnevno na terenu, u svih 13 općina, odnosno gradova našeg kantona.
“Rad na crno itekako ostavlja posljedice, odnosno oštećuje budžet Tuzlanskog kantona. Konstantan rad i prisutnost inspektora na terenu iz godine u godinu doprinosi smanjenju broja neprijavljenih radnika, kao i saradnja građana, odnosno pristigle prijave u Upravu pomažu pravovremenoj reakciji nadležnih, a samim tim i mogućnosti pravovremenog djelovanja”, kazali su iz Kantonalne uprave za inspekcijske poslove TK za Tuzlanski.ba.
Ekonomski stručnjak Igor Gavran navodi da su visoka zaposlenost i općenito slobodan izbor da se radi na crno među najčešćim razlozima ovog problema.
Ističe da čak i kada radnik svjesno “izabere” takav status, najčešće to nije zato jer mu više odgovara od “normalnog”, registrovanog radnog odnosa, nego jer nema takvu alternativu.
“Većini radnika na crno su jedine alternative u datom trenutku nezaposlenost ili iseljavanje i traženje posla izvan svog područja ili čak države. Mnogima je takav status nametnut voljom poslodavaca kao ucjena da biraju između gubitka bilo kakvih prihoda i odricanja od osiguranja i drugih prava iz radnog odnosa uz zadržavanje neto primanja”, navodi Gavran za Tuzlanski.ba.
Glavni razlozi postojanja rada na crno su, kako kaže, poslodavci koji omogućavaju takav rad i vlasti kojega praktično potiču i destimulišu legalno zapošljavanje.
S druge strane porezi i doprinosi utiču u znatnoj mjeri i ključni su izgovor takvih poslodavaca, ali ne mogu nikada biti dovoljno opravdanje.
“Naime, ovakvo postupanje poslodavaca je očekivano, jer jedini smisao kapitalizma su privatni interesi i maksimizacija profita vlasnika kapitala. Ključni razlog zašto rad na crno nije tako masovna pojava u uređenijim državama su efikasniji sistem kontrole i stroge sankcije”, ističe on dalje.
Poveznicu povlači i sa neopravdano visokim cijenama robe i usluga, ističući da do toga ne bi došlo “da se svi poslodavci vode moralnim principima, poštuju zakone jer je to ispravno i kada im ne prijete sankcije, posvećeni su interesima svojih radnika i kupaca”.
“Nezakonito poslovanje nije i ne može biti opravdano niti se smije ikada tolerisati, kao i nezakonito postupanje općenito. Porezi i doprinosi trebaju biti niži, ali na kojem god su nivou u određenom trenutku oni se moraju plaćati, a radniku se moraju osigurati sva prava iz radnog odnosa. Ako poslodavac to ne želi ili ne može ispoštovati, onda mu ne smije biti dopušteno poslovanje. Rad na crno je primarno eksploatacija, i radnika i cijelog društva”, naveo je Gavran.
Dugoročnost i masovnost ove pojave djeluje negativno i na cijelo društvo i kulturu, gdje se “normalizuje” praksa koja nikako nije normalna i stvara percepcija da je nezakonito poslovanje prihvatljiv izbor.
Kazne za poslodavce su i ovom i u brojnim drugim slučajevima kršenja zakona, navodi Gavran, “tragikomično nedovoljne”.
“Ne samo da nisu stroge nego su bukvalno ohrabrenje i motivacija za kršenje propisa. Praktično uvijek je trošak plaćanja kazne znatno niži od zarade po osnovu razlike između troška radnika u zakonitom radnom odnosu u odnosu na onoga koji radi na crno. Mislim da kazne ne bi smjele biti samo novčane, nego bi se objekti trebali i dugoročno ili trajno zatvarati, a takvim poslodavcima zabraniti obavljanje sličnih poslova barem dugoročno ako ne trajno, isključiti ih iz svih javnih programa i nabavki”, ističe on.
Podaci o takvim poslodavcima bi trebali biti javni, kako bi javnost znala s kim ima posla i mogla birati zakonite poslovne subjekte kada odlučuje od koga kupovati robu i usluge.
Iako inspekcijski organi kontinuirano provode kontrole, jasno je da dio poslodavaca i dalje svjesno krši zakon, često na štetu najranjivijih radnika. Za mnoge od njih, rad na crno nije izbor, već jedina opcija za egzistenciju, dok poslodavci često pravdaju takvu praksu visokim nametima i složenim administrativnim procedurama.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.