Iako mu je djelovalo da mu se bliži kraj jer mu je već jedan bubreg odstranjen, a drugi je ubrzano otkazivao, u sebi je vjerovao da će se desiti neko čudo. I desio se Branko.
Bogatić s ponosom priča o svom sugrađaninu Branku Đalamiću. On je, doduše, i ranije bio poznat jer je taksista u ovom gradiću, ali sada mu se javljaju i oni koji ga ne poznaju zbog toga što je uradio.
A šta je uradio? Najkraće rečeno – spasio život. Donirao je svom dugogodišnjem prijatelju i drugu iz školske klupe bubreg.
“Sve se poklopilo”
U razgovoru za Nova.rs Branko kaže da nije očekivao da će se o njegovom podvigu toliko pričati. Jedina želja mu je bila da pomogne Siniši koji je svakim danom postajao sve slabiji.
„Rekli su mi da je jedina šansa da Siniša nastavi da živi novi bubreg i uopšte se nisam dvoumio da li ću mu pomoći. Samo sam razmišljao da li će mu organ odgovarati. Molio sam se da prođemo sve preglede, analize i testove i da nam ljekari potvrde da mogu da budem donor. Bogu dragom hvala, sve se poklopilo, sve se ostvarilo, kao da smo blizanci“, priča nam Branko.
Njih dvojica su, kaže, išli zajedno u srednju školu. Sjedili su u istoj klupi i dijelili i tajne, mnoge lijepe trenutke, pa čak i one tinejdžerske smicalice.
„Družili smo se i kasnije, naravno onda je na red došla porodica, i kod mene i kod njega, pa smo se sretali u jednom kafiću u Bogatiću. Sinišina bolest nas je ponovo zbližila i vezala za cijeli život, tako da se sada gledamo kao braća“, kaže on.
A upravo ih tako i gleda Sinišina majka Negoslava.
„Kada smo se vratili kući iz bolnice poslije transplantacije mama Negoslava nam je poklonila zlatne lančiće sa privjeskom na kojem je sa jedne strane Bogorodica, a na naličju ugraviran datum transplantacije. Svakodnevno nas podsjeća na teške i lijepe trenutke koje smo zajedno prošli“, kaže Branko.
Siniša: Živim životom kao i prije bolesti
Siniša je, kako nam se čini po glasu, i dalje u nevjerici, iako je prošlo šest mjeseci.
„Baš sam se vratio iz Istanbula, išli smo na prvu kontrolu. Bogu hvala, sve je u redu, sve ide svojim tokom. Doktor kaže da sam sjajan. Nalaz je uredan, bubreg radi najnormalnije. Sljedeća kontrola je za godinu dana i to je to. Živim životom kao i pre bolesti“, rekao je Siniša.
Dodaje da će uvijek biti zahvalan Branku što mu je pomogao na ovaj ne tako svakidašnji način.
„Nažalost, u Srbiji se jako malo priča o transplataciji, a transplatacija je moguća samo sa srodnikom i to je baš loše. Jer, evo Branko mi nije nikakav rod, a spasio mi je život“, kaže on.
Prisjeća se suza koje je lio usljed bolesti i nemoći, ali i onih radosnica kada mu je doktor saopštio da je bubreg „iz prve proradio“.
„Novi bubreg je u mom tijelu počeo da radi odmah poslije presađivanja, dok sam ležao na operacionom stolu. Kada sam probudio poslije operacije i kada sam se sreo sa Brankom, stegao sam mu ruku jako i tada sam plakao od sreće“, rekao je ovaj hrabri čovjek.
“Kao blizanci”
Dodaje da i sada teško zadržava suze, kada se otvori tema o transplataciji i onome kroz šta je prošao. Na dijalizu je išao dvije godine.
Za Nova.rs je otkrio kako mu je Branko saopštio da će mu donirati bubreg.
„On je donio odluku o tome, ništa mi ranije nismo pričali. Valjda mu je bilo teško da me gleda takvog nemoćnog. Sjećam se, bili smo na nekoj svadbi, meni se nešto slošilo, pa sam izašao napolje. On je krenuo za mnom i samo mi rekao da je odlučio da mi pokloni bubreg. Bio sam iznenađen, pomalo u nepovjerljiv da li će mi odgovarati njegov organ. Onda smo započeli proceduru i kada je doktor u Turskoj vidio naše nalaze i ta podudaranja, samo je rekao da skoro nije imao ovakav slučaj i da smo kao blizanci. Hvala Bogu, sve se dobro završilo, danas slavimo život, ljubav, poštovanje, slogu“, poručuje on.