U napadu je život izgubilo sedmogodišnje dijete, a još pet osoba je povirjeđeno.
Dječja psihijatrica, prof. Katarina Dodig Ćurković izjavila je u razgovoru za Novi list kako smo se samozavaravali da smo bolji od drugih i vjerovali da se ovakve tragedije kod nas neće dogoditi.
“Radim ovo 25 godina i dođe mi da kažem ekipi koja govori kako su to izolirani slučajevi – da konačno upitaju ljude u sustavu, u socijali, policiji, zdravstvu i drugdje, s čim se mi nosimo i koje su naše mogućnosti da išta djelujemo”, kaže.
Bolesno društvo
Prema Dodig Ćurković, problem nije samo u djeci, već u društvu u cjelini koje je ozbiljno bolesno. Naglašava da se sustav suočava s velikim ograničenjima – od nedostatka ovlasti policije i resursa u socijalnoj skrbi do preopterećenosti stručnjaka koji pokušavaju raditi s odgojno zapuštenom djecom.
“Policija je rekla kako nisu iznenađeni, a ja moram reći kako ni ja uopće nisam iznenađena. Ovo je totalno izmaklo kontroli”, dodaje
Ističe kako permisivni stil odgoja, koji naziva društveno prihvaćenim zapuštanjem djece, doprinosi stvaranju generacija mladih koji prkose, razbijaju, pa čak i dižu noževe, a nitko im ne može ništa.
“Nama dolaze generacije za koje doista ne znam kako s njima raditi. Imaju sva prava, prkose, bezobrazni su, kod kuće razbijaju, a vidimo i dižu noževe. I niko im ne može ništa. Tu imamo dvije situacije, s jedne strane imamo normalne, brižne roditelje koji se trude. Ti roditelji nemaju nikakva prava.
I s druge strane imamo generaciju roditelja koji su potpuno neadekvatni, koji se uopće ne brinu o svojoj djeci, a znaju ih imati i po 10 ili više zbog tko zna kojih motivacija”, kaže Katarina Dodig Ćurković.
Dodig Ćurković smatra da dostupnost tehnologije i negativni utjecaj medija također igraju važnu ulogu. Djeca gledaju sadržaje koji glorificiraju agresivnost i neprimjereno ponašanje, dok roditelji često ne postavljaju granice.
Ko je odgovoran?
Na pitanje ima li u svemu tome bitnu ulogu i dostupnost novih tehnologija mladima, pa ponekad i onim vrlo malima, odgovora: “Naravno.”
Prema njezinim riječima, previše se toga njima “ne da”, a ako se digne ton – bit će uznemireni. Druga stvar je, kaže, da gledaju sve i svašta – gledaju gluposti i slušaju psihopate, agresivce koji njima imponiraju kao društveno prihvatljivi i uspješni ljudi.
Profesorica se pita tko uopće može djelovati u ovakvim okolnostima, kada su socijalni radnici, učitelji i policija nemoćni. Zaključuje da je tragedija bila pitanje vremena i upozorava da bi se slične situacije mogle ponoviti.
“Najgore od svega mi je što je sada stradalo nečije dijete. Moglo je to biti moje ili vaše. Šaljemo djecu u školu i strepimo hoće li se vratiti živa”, zaključuje.