Lovci su mu dali ime Haris Pućurica.
Prije više od 30 godina, tačnije 1988. godine, negdje na tromeđi Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, lovci su usred šume ugledali čopor vukova i među njima prizor koji nisu očekivali – dječaka koji se kretao četvoronoške. Vukove su ubili, a dječaka uhvatili. Tijelo mu je bilo prekriveno ranama i ogrebotinama, bio je neuhranjen, modar, nije znao da govori Nisu znali ko je, odakle je i čiji je, pa su mu dali ime Haris Pućurica.
Smješten je u centralno prihvatilište za djecu i omladinu u Beogradu, gdje je ostao do 1992. godine, ali tada počinje rat i stiže naredba da se djeca vraćaju u one centre iz kojih su došla, pa je tako Haris vraćen natrag u BiH. O njegovom kratkom i neobičnom životu snimljen je film “Ničije dijete”, reditelja Vuka Ršumovića, koji je na festivalu u Veneciji pobrao simpatije publike i tri nagrade, a Harisa je u filmu tumačio mladi glumac Denis Murić.
Porijeklo ostalo misterija
Harisovo porijeklo je ostalo misterija. Možda se jednostavno odšetao ka šumi od roditelja, možda su ga mjesecima tražili i nisu uspjeli pronaći. Možda je bio ostavljeno dijete, a možda su roditelji imali saobraćajnu nesreću, a on je jedini preživio i izgubio se negdje u gustim šumama. Šta god da je bilo, niko ga nije tražio i njegov život je ostao prepušten sistemu.
O njegovom životu zna se samo onoliko od kad su ga pronašli pa do dana kada je kao prilično socijalizovano dijete, četiri godine kasnije napustio beogradsko Centralno prihvatilište za djecu i omladinu. Ime su mu dali lovci i tako mu odredili i naciju i vjeru.
Odakle je došao i gdje je posle otišao i danas je misterija. Neki tvrde da su čuli kako je poginuo negdje na ratištu u Bosni. Uglavnom, nikad se više nije javio nikom.
Treba pomenuti da je sama socijalizacija u Domu išla jako teško. Nije se bojao ljudi, ali jeste tehnologije. U početku je odbijao kuhanu hranu i jeo s poda ili kante za smeće. Nije imao higijenske navike.
Često su ga nalazili u čučećem položaju ispod stola. Nakon mnogo truda uspio je da nauči da govori, a posle i da čita i piše. Uprkos svemu djeca su ga prihvatila i pomagala mu na sve načine.
Vraćen je tamo gde je pronađen. Obukli su mu uniformu i poslali ga u šumu. Imao je tada 17 godina i više se nije vratio.Tu je zatvoren krug njegovog života. Kažu da ga je ubio zalutali metak, a oni s bajkovitijim i nadrealnijim mislima, žele da vjeruju da se vratio svojim vukovima.
Priča o divljem djetetu nije nova. Počev od legende o Romulu i Remu, osnivačima grada Rima koje je odgojila vučica, zbog neželjenosti, hendikepa ili nekog drugog razloga, u šumama Afrike, Azije, Južne Amerike i Evrope, nalažena su djeca koja su uspjela da prežive zahvaljujući tome što su im roditeljsku brigu nadomjestili vukovi, divlji psi, majmuni, pa čak i medvjedi i leopardi, piše Kurir.