Preko granica boli i izdržljivosti“, kaže dr. Slobodan Šajinović iz Kliničkog centra Vojvodine, koji se brine i pomaže studentima koji voze bicikle do Strasbourga.
“Razgovaraju o vremenu, nebu, boji čarapa, roditeljima, školi, o sebi, preispituju svoju odluku, razmišljaju o strahu, smislu života, pa onda o tome koja grupa najviše smrdi… I uvijek je isti zaključak – neće odustati“, napisao je doktor Slobodan Šajinović svojim kolegama prije samo nekoliko dana.
“Jučerašnji dan bio je prilično težak, zbog izuzetno hladnog i jakog vjetra. Bili su pothlađeni, svi su se grlili čim su stigli. I mi s njima. Lijek za sve. Jedna djevojka (svima tepam, iako sam samo malo stariji) zbog težeg gastroenterokolitisa i povišene temperature ispala je iz daljnje vožnje, ali je niko ne pušta samu.
Obradili su je laboratorijski u lokalnoj bolnici, dobila je infuziju i sada joj je znatno bolje. No iscrpljena je i narednih nekoliko dana potrudit ćemo se da ju netko ugosti u Beču, da je čuva i voli, pa dovede kad budemo blizu cilja. Tako je sa svakim tko zaostane. Svi žele biti u Strasbourgu i makar na zadnjim nogama – stići će tamo kamo su krenuli“, opisuje volju, želju i hrabrost tih mladih ljudi doktor, te poručuje:
“Najmanje što možemo, i što je trebalo učiniti prvog dana kada je netko digao ruku na njih, je da budemo na ulici. Tko to ne učini, ne zaslužuje ni trunku poštovanja u našem pozivu. Pošaljite im poruku sutra tijekom šetnje i govora. Prate, naravno, uvijek što se događa kod nas. Ova generacija je ona koja neprestano okreće glavu u potrazi za Srbijom. Domoljublje i altruizam u svom prirodnom obliku. Ne budućnost – sadašnjost.“