To su planetarne tragedije, svaka grčka tragedija koja je napisana i koju mi igramo na sceni nije ni blizu tome – kazala je Diklić za Fenu.
Naglasila je da umjetnici, zbog svoje profesije, posjeduju dodatnu dozu empatije jer se bave ljudskom dušom cijeli svoj profesionalni vijek, ali da je Srebrenica izvan svega toga. Umjetnost, kako je dodala, može pomoći u očuvanju kulture sjećanja i doprinijeti buđenju svijesti kod novih generacija. Diklić je posebno istakla važnost dokumentarnih filmova koji, prema njenim riječima, nadilaze umjetničke forme u snazi svjedočenja. Umjetnost nikada ne da odgovore, već postavlja pitanja i zato je važna interakcija između publike i glumaca i uopšte umjetničkog djela – navela je Diklić.
Podsjetila je među ostalim na svoj rad na audioknjizi zasnovanoj na djelu njemačkog historičara, koje nudi iscrpnu genealogiju genocida u Srebrenici i koje je prepuno originalnih dokumenata i izjava aktera tog strašnog događaja. To je 1.116 stranica i ja sam to snimila za slijepa i slabovidna lica. Snimala sam više od 48 sati, potresena i često u suzama – ispričala je Diklić.
Prisjetila se i drugih projekata koji su na nju ostavili snažan utisak, uključujući predstave i dramatizacije književnih djela o ratu i njegovom apsurdu. Uvijek treba podsjećati na to. Kažu, nemojte više o ratu. Ne, mora se, ne znam dokad, ali još jako dugo – dodala je Diklić.