Naime, ovo je možda prvi ratni sukob koji se odvija izvan konteksta Pax Americana, izvan poslijeratne bipolarnosti ili poretka u kome je posve prevladavao dominantni utjecaj samo jedne sile SAD. Dugo su različiti akteri zazivali mutipolarnost svijeta, a sad se ta multipolarnost počinje u svom opasnom obliku ocrtavati pred našim očima.
Je li Pax Americana bio loš globalni poredak kojeg se bilo potrebno brzo riješiti? Iako se čini da su ga obilježavali ratovi i krize, ipak je činjenica da se i u bipolarnom i u unipolarnom svijetu više kriza rješavalo bez ratova i da je ratova bilo manje nego u prethodnim povijesnim razdobljima, a ratovi koji su izbijali ipak su bili kraći i brže zaustavljani.
Svi veliki sukobi koji su obilježavali razdoblje bipolarnoga svijeta bili su na neki način geopolitička odmjeravanja dvaju blokova i pokušaj zauzimanja povoljnijih pozicija u odnosu na suprotstavljeni blok. Kad je Sovjetski savez bankrotirao kao globalna sila, kad se raspao i izgubio značenje, do kraja prošlog stoljeća trajalo je svojevrsno razdoblje političkog monopola Sjedinjenih Američkih Država i euroatlantskih struktura.
Napetosti između SAD-a i Europe su uvijek postojale, ali su bile kontrolirane, a Europska unija je uvijek imala prije svega ekonomske, a ne geopolitičke ambicije i nikad nije bila konkurent Sjedinjenim Američkim Državama u globalnoj areni. Razdoblje tog političkog monopola dovelo je do nekoliko važnih mirovnih procesa diljem svijeta
Najveći globalni iskorak dogodio se vjerojatno 1993. godine sporazumom iz Osla, koji bi, da je dosljedno proveden, doveo do dugoročnog mira na Bliskom Istoku. Pregovaračima velikom laburističkom premijeru Izraela, Yitzaku Rabinu i vođi PLO-a u ime Palestinaca, Yasseru Arafatu, uz pomoć američkog predsjednika Billa Clintona, uspjelo je postići sporazum koji je trebao biti okvirom za projekt dviju država, međusobno priznavanje Izraela i Palestine, međusobne garancije suvereniteta i sigurnosti, što je mogao biti put prema uspostavljanju koegzistencije, ne samo Izraela i Palestine, nego i Izraela s ostalim bliskoistočnim državama.
Sporazum su mogla postići dva vođe s velikim legitimitetom i uglednom, ali, nažalost, nakon njihova odlaska nije bilo „follow upa”, nego su se krunile jedna za drugom stavke sporazuma. Mira, na kraju, nije bilo, a završetak razdoblja globalnog političkog monopola otvorio je mogućnost za recentno zahuktavanje rata, u kojem SAD po prvi puta ne djeluju kao globalni akter smirivanja stanja, nego kao saveznik strane u sukobu ili čak kao sukobljena strana.
BALKANSKA ISKUSTVA
Razdoblje političkog monopola iz perspektive Balkana se čini strašnim vremenom, jer je to razdoblje serije agresija, što ih je pokrenuo Miloševićev režim protiv drugih zemalja koje su prije toga činile bivšu Jugoslaviju, državu koja se raspala i zbog Miloševićevog rušenja ustavnog poretka i načela (kon)federalne države.
Dugo je globalna politika griješila, zbog straha od analogije procesa u bivšoj Jugoslaviji s onima u Sovjetskom savezu, koji je također bio u fazi raspadanja, pa je u Miloševiću gledala „faktor kakve takve stabilnosti”. Taj cinični odnos prekinula su tek dva ekstremna događaja, strašan genocid u Srebrenici i Podrinju, s istovremenom prijetnjom ponavljanja genocida u Bihaću i Zapadnoj Bosni, 1995. godine, te procesi koji su mogli dovesti do genocida nad Albancima na Kosovu 1999.
Prvi genocid bio je okidač za pokretanje akcija oslobađanja, zajedničkim snagama Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a drugi do vojne intervencije koja je u konačnici dovela do pada Miloševićava režima 2000. Dejtonski sporazum je težak ustupak ratnih žrtava u odnosu na geopolitičke interese agresora, ali je koliko toliko funkcionirao tako dugo dok je funkcionirao unipolarni globalni poredak, te dok su interesi i intervencije euroatlantskih partnera u BiH, uz nijanse razlika u pristupima između američkih i europskih aktera, bili ipak „jedna (jedina) strana”.
To razdoblje unipolarnosti Hrvatskoj je osiguralo mirnu reintegraciju Podunavlja, koja je trajala do 1998. godine, koja je od političke klase u Hrvatskoj iziskivala koncesije u odnosu na manjinsku srpsku zajednicu koja je bila instrumentalizirana od strane Miloševićeva režima u agresiji na Hrvatsku, ali je uspostavljen model koji funkcionira i danas.
U Podunavlju je stvorena svojevrsna getoizacija dvije zajednice, ali model je ipak funkcionalan, a osnažen je hrvatskim pristupanjem u NATO i Europsku uniju, čime je jasno definirano u koju sferu utjecaja pripada Hrvatska. Do sada je ta poruka bila dovoljno snažna da se i novi autoritarni režim u Srbiji, i pored obavještajnih i političkih operacija koje sustavno vodi na području Podunavlja, nije upuštao u flagrantnije kršenje suvereniteta Republike Hrvatske, čime bi se doveo u pitanje i model zaštite prava srpske manjinske zajednice u toj regiji.
Sličan model onome mirne reintegracije Podunavlja je i model po kome su američki i europski posebni izaslanici pomogli postizanje mira u Makedoniji 2001. godine Ohridskim sporazumom. U zamjenu za institucionalnu zaštitu prava i ugradnju u ustavni model Makedonije, Albanci u toj državi su se odrekli, ne samo oružanog otpora, nego i dugotrajno, pitanja državnoga suvereniteta Makedonije.
I taj je model uspostavljen kao model koji funkcionira u unipolarnom svijetu, a činjenica da je živ i danas, unatoč tome što se već godinama nastoji dovesti u pitanje euroatlantski identitet Makedonije / Sjeverne Makedonije, i to podjednako uz pomoć blokada njenog pristupnog procesa, a mimo acquisa i zajedničkih europskih kriterija, ali i kvazihelenističkim inatom u vrijeme administracije Nikole Gruevskog (2006-16), pa i prodiranjem interesa režima Vladimira Putina i Aleksandra Vučića, koji utječu na procese u Sjevernoj Makedoniji, možda je povezana i sa strahom od mogućih tektonskih promjena, ako bi ovaj mirovni poredak bio ugrožen.
Sporazum od Velikog petka 1998. u Irskoj, što su ga postigle Velika Britanija, Republika Irska i relevantne političke stranke u Sjevernoj Irskoj, uz američku pomoć, okončao je dugogodišnje irske terorističke i paravojne sukoba, a ključ je ponovno bio u unipolarnosti, ali i zajedničkom okviru Europske unije. Srećom, i nakon Brexita model mirovnog sporazuma je preživio, a i europska i britanska strana, uz veliku pozornost Irske, brižno su se u vrijeme „razdruživanja” bavile kontekstom očuvanja mirovnog aranžmana.
Taj se mirovni sporazum pokazao najplodonosnijim, i zbog duboke uronjenosti tog prostora u euroatlantski (ili bar atlantski) kontekst, i zbog visoke političke kulture i kapaciteta (političkih i ekonomskih) na tom području. Nakon četvrt stoljeća taj je prostor u ekonomskom i društvenom smislu neprepoznatljiv, politički stabilan, ekonomski potentan i demografski možda i najprivlačniji na svijetu.
Razdoblje unipolarizma kao da simbolički završava dolaskom Vladimira Putina na vlast u Rusiji 2001. Veliki mirovni uspjesi Pax Americane postignuti su do tada, a Putin od dolaska na vlast priprema Rusiju za eskalaciju i sudjelovanje u nametanju „novog multipolarizma”, koje se zaoštrava nakon početka agresije na Ukrajinu 2014. godine. Nešto takvo, kao što je bila aneksija Krima i početak zauzimanja regija u Donbasu, u vrijeme punog formata Pax Americana bilo je posve nezamislivo. Sada se s ratom Izraela i Irana, u kojem SAD ne nastupa kao globalni policajac nego kao strana u sukobu, odnosi dramatično mijenjaju.
RUSIJA NAJVEĆI POLITIČKI DOBITNIK
Najveći politički dobitnik ovog rata je, naravno, Putinova Rusija, jer njen narativ o pravu na „ruski svijet”, zonu pod njenom dominacijom, dobiva legitimitet, a Ukrajina je dodatno ugrožena, jer se potpora njenoj obrani od agresora dodatno kruni. Posljedice, naravno, snosi i Europska unija, za sada ekonomske (prije svega zbog rasta cijene energenata), ali i zbog daljnjeg gubitka globalnog utjecaja.
Što to znači za Balkan. Moguća su dva scenarija: ili će Europa ostati premrežena zajedničkim vrijednostima europskog mirovnog poretka i europske integracije, te euroatalntske suradnje, ili će Balkan biti prostor ulaska „multipolarnog” utjecaja na europski prostor. Ako se ostvari ovaj drugi scenarij, koji je već u proteklim godinama Dejtonski sporazum, krojen prema mjerilima unipolarnog svijeta, pretvorio u opasno ograničenje suvereniteta i demokratskog poretka BiH, postepeno razoriti sve mirovne aranžmane na Balkanu. Tada bismo se, unatoč agresorskim ratovima iz devedesetih, razdoblja Pax Americana mogli sjećati kao razdoblja koje je doista osiguravalo ograničavanje ratnih sukoba, te postizanje mira i kompromisa. Dogodi li se to, kaos s Bliskog Istoka mogao bi se kao obrazac prenijeti na Balkan.
Obrana od takvog scenarija samo je jedna – oslanjanje na europsku integraciju, unatoč svim njenim slabostima i nada u obnovu značenja euroatlantske suradnje. Ključ očuvanja mira je samo jedan – potiskivanje patogenog utjecaja Putinove Rusije i njegove ideje „multipolarnosti”, kojom su su danas u Beogradu oduševljeni isti oni koji su osamdesetih i devedesetih zagovarali projekt Memoranduma SANU i Miloševićevu agresiju na susjedne države, pa i projekt genocida na Balkanu.