Povod za održavanje Brijunskog plenuma bila je navodna afera prisluškivanja, kada je Tito u svojoj rezidenciji u Užičkoj ulici broj 15 u Beogradu pronašao aparate za prisluškivanje.
On je o tome odmah obavijestio politički i vojni vrh zemlje, a za prisluškivanje je optužio Upravu državne bezbjednosti i Rankovića.
Odmah potom formirana je posebna komisija koja je imala zadatak da ispita navodne optužbe. Predsjednik ove komisije bio je Krste Crvenkovski, a komisija je saopštila da je bilo prisluškivanja.
Do danas, međutim, ne postoje pouzdani dokazi za takvu tvrdnju, a historičari smatraju da je Broz jednostavno uklonio Rankovića u borbi za vlast.
Jovo Kapičić, bivši oficir Ozne, tvrdi da je savjetovao Titu da ne optužuje i ne ponižava u javnosti Rankovića već da napravi plenum gdje se trebaju iznijeti neki propusti oko bezbjednosti i policije. Smatrao je da se u inostranstvu nije smjela stvoriti slika o posvađanom rukovodstvu Jugoslavije te da je Ranković bio žrtva sukoba centralista i decentralista. Da bi se umirilo rukovodstvo SR Srbije Petar Stambolić je kontaktirao Dražu Markovića, jugoslovenskog ambasadora u Bugarskoj i zamolio ga da se ne pobuni. Prema Latinki Perović uže rukovodstvo Srbije je pored Stambolića pozdravilo Rankovićevu smjenu: Mijalko Todorović, Koča Popović, Dobrivoje Radosavljević i Marko Nikezić; jer su u tome vidjeli priliku za reforme.
U periodu poslije Brionskog plenuma, iz političkog života je uklonjen, smenjivanjem i penzionisanjem, veliki broj pristalica Aleksandra Rankovića – Vojin Lukić, organizacioni sekretar CK SK Srbije; Životije Savić Srba, sekretar Republičkog SUP-a Srbije; general Miloje Milojević i drugi. Godine 1967. uslijedila je reorganizacija Uprave državne bezbjednosti, kada je federalizovana (svaka republika imala je svoju službu) i promenjen joj naziv u Služba državne bezbjednosti (SDB).
Aleksandar Ranković je poslije Brijunskog plenuma, penzionisan i isključen iz Saveza komunista Jugoslavije. Sve do svoje smrti 1983. godine živio je u Beogradu i Dubrovniku, povučenim životom, bez ikakvih javnih i političkih nastupa. Mijalko Todorović izabran je za sekretara CK; Milentije Popović za člana Izvršnog komiteta, a Dobrivoje Radosavljević kooptiran za člana CK SKJ.
Munir Alibabić, bivši analitičar Službe državne bezbjednosti BiH (1973. – 1992.), smatra da je u kasnijim razgovorima s Dobricom Ćosićem, Ranković preporučio kadrove koji su se nalazili u vrhovima KOS-a, SDB Srbije, Savezne direkcije za promet roba i usluga te vojno-namjenski sektor koji bi pomogli tokom obaranja komunista na vrhuncu krize u SFRJ.
Isto tako prenosi da je razbijanje centralnog karaktera Udbe poremetilo mrežu doušnika, što je u 70-tim godinama omogućilo “Bugojanskoj grupi” da upadne u SFRJ. Smjena Rankovića dovela je prema listu “Nedeljne informativne novine” (NIN) koje, citirajući teoretičare specijalnog rata, do potpunog razbijanja bezbjedonosnog sistema.[
Stipe Šuvar, čelnik SK Hrvatske, je u intervju za Radio Slobodna Evropa zastupao tezu da je smjena Rankovića dovela do porasta srpskog nacionalizma, što je na kraju doprinijelo potpunom raspadu SFRJ.