Jer dok njih učimo kako da budu sretni i uspješni, istovremeno uče I roditelji, kako da budu nježniji, strpljiviji i prisutniji.
Stručnjakinja u ovoj oblasti Grečen Rubin je podijelila nekoliko ključnih lekcija koje je naučila kroz godine roditeljstva – često kroz vlastite greške.
1. Ne morate ih uvijek tješiti
Rubin kaže kako joj je dugo trebalo da shvati koliko je zapravo neučinkovito govoriti djeci rečenice poput: “Ma nije to ništa!”, “Pogledaj s vedrije strane!” ili “Ti se ne bojiš klovnova!” Iako ih na taj način pokušavamo utješiti, djeca se zapravo osjećaju neshvaćeno.
S vremenom je primijetila da im je bilo puno lakše kada bi rekla: “Zvuči kao da te ispit jako potresao”, “Taj komentar te stvarno povrijedio” ili “Nije lako naučiti tablicu množenja.”
Nakon nekog vremena postalo joj je jasno – ljudima ne pomažemo kad ignoririšemo njihovu tugu, nego kad je priznamo.
2. Ljubav se pokazuje prihvatanjem
Rubin je podijelila kako ju je jedna stvar kao roditelja dugo mučila. “Volim svoje kćeri bezuslovno i ne želim da se mijenjaju, a opet sam ih stalno poticala da budu bolje, uspješnije, učinkovitije.”
Na kraju kaže kako je shvatila da je prava ljubav istovremeno i bezuslovna i zahtjevna. Ljubav prihvaća dijete takvo kakvo jest, ali i vjeruje u njegov potencijal – i zato ga potiče da raste.
3. Kad ste nježni prema sebi, postajete bolji roditelj
Teško je prihvatiti činjenicu da ne možemo natjerati druge da se promijene. Rubin ističe da je kao majka otkrila nešto jako važno – kad se ona promijenila, mijenjao se i njezin odnos s djecom.
“Kad sam se više odmarala, bila sam manje razdražljiva. Kad sam za sebe ostavila više vremena i prestala žuriti, bila sam prisutnija. Kad sam uspjela zadržati smisao za humor, moja su djeca postala smirenija, opuštenija, veselija. Ne možemo mijenjati druge, ali kad mijenjamo sebe, mijenjaju se i naši odnosi, a tada se ponekad promijene i drugi”, kaže ona.
4. Cijenite svaki trenutak – djeca odrastaju brže nego što mislimo
Jednu od najvažnijih roditeljskih lekcija naučila je kad su njezine kćeri bile još male.
“Stalno sam osjećala isti paradoks: jedan naporan dan činio se beskonačnim, a godine su prolazile u trenu. Sjećam se kako bih ujutro ležala u krevetu, razmišljajući koliko me toga čeka prije nego što se naveče ponovno vratim u taj isti krevet. A onda bi stigao Praznik rada, pa bi u trenu bio Dan zahvalnosti, Nova godina, i opet Praznik rada.”
Rubin izdvaja jednu rečenicu koju često ponavlja roditeljima: dani su dugi, ali godine su kratke, prenosi Index.hr.