I učinili smo ih vođama koji su upućivali po naredbi Našoj… (Kur’an, 21:73)
Večeras, s prvim zalaskom sunca, ulazimo u Novu 1447. godinu po hidžretskom računanju vremena – u trenutak u kojem se sjećanje i nada susreću, a prošlost i budućnost progovaraju zajedničkim jezikom vjere, pouzdanja i odgovornosti.
Svijetli znak
Riječ Mīlād podsjeća nas na rođenje čovjeka koji je svijetli znak Božje ljubavi – Isa, sin Merjemin, a.s., čije je rođenje poruka nevinosti, nade i bezuvjetne milosti. Riječ Hidžra podsjeća nas na rađanje zajednice – Ummeta predvođenog Muhammedom, sinom Abdullahovim, a.s., čije preseljenje iz Mekke u Medinu nije bilo bijeg, već uspon – transformacija zajednice iz obespravljenosti u slobodu, iz nemoći u odgovornost, iz progonstva u dostojanstvo.
Milād i Hidžra su dva povijesna svjetionika. Prvi nas uči da čovjek kao pojedinac – vođen ljubavlju prema Bogu i čovjeku – može promijeniti svijet. Drugi nas uči da čovjek kao dio zajednice – u vjeri prema Bogu i povjerenju u ljude – može mijenjati povijest.
U tim znakovima dvaju vjerovjesnika kriju se ključevi našeg vremena. Danas, više nego ikada, čovječanstvo traži smisao – u svijetu prepunom buke, nasilja i ratova sa siromašnom mudrošću; u svijetu koji je tehnološki napredovao, ali duhovno osiromašio.
Današnji čovjek ne može biti sretan sâm, ako njegova zajednica pati. A zajednica ne može opstati ako izgubi snagu pojedinca – svjesnog, moralnog, odanog. Zato je Hidžra – čin napuštanja sigurnog radi višeg ideala – poruka svim naraštajima: da vjera bez djelovanja ostaje misao, a djelovanje bez vjere postaje nasilje.
Hidžretski kalendar ne počinje rođenjem poslanika Muhammeda, a.s., već njegovim korakom prema budućnosti zajednice. To nije samo povijesna anegdota, već temeljno učenje: da vrijednost čovjeka nije samo u onome što jest, već u onome što izabire da bude. A muslimani su tada izabrali: da slijede, da vjeruju, da se žrtvuju.
Taj izbor i nas danas poziva. Naše vrijeme traži novu hidžru – ne prostornu, nego moralnu. Hidžru iz duhovne letargije u svijest i odgovornost. Hidžru iz sebičnosti prema zajedničkom dobru. Hidžru iz pukog govora u djelatnu ljubav prema domovini, narodu i čovječanstvu.
U tom smislu, Isa, a.s., nas uči da je pojedinac sretan kad voli – Boga i ljude. Muhammed, a.s., nas uči da je zajednica spašena kad radi – s vjerom i predanošću. Obojica su znakovi – ne ekskluzivni, već svevremenski. Ne za posjedovanje, već za približavanje.
Jer, kao što su vjernici kroz povijest znali očuvati smisao hidžre i milāda, i mi danas moramo obnoviti njihovu poruku: da život bez vjere nema dostojanstva, da vlast bez čestitosti vodi u propast, da zajednica bez povjerenja nestaje, a narod bez nade tone u očaj.
Etički izazovi
Naši najveći izazovi nisu tehnološki, već etički. Nisu prostorni, već duhovni. Hoćemo li imati dovoljno vjere da budemo vjerodostojni? Hoćemo li imati dovoljno ljubavi da budemo istinski slobodni? Hoćemo li imati dovoljno razuma da budemo pravedni?
Jer naš narod u Bosni ne traži od vođa da budu savršeni, već da budu odgovorni. Ne da govore, već da olakšaju brige. Ne da vode bitke pred kamerama, već da otvore vrata nade. Narod traži budućnost – a budućnost pripada onima koji je grade, a ne onima koji je koriste za osobnu slavu.
Zato, u duhu Nove hidžretske 1447. godine, podižem dlanove u dovu:
Allahu Svevišnji, smiluj nam se u vremenu koje si nam poklonio. Učini da naši dani budu ispunjeni dobrim djelima, a naša srca slobodna od zlobe. Podari zdravlje, sigurnost i sreću našim porodicama. Osnaži naše zajednice vjerom, povjerenjem, čestitošću i razboritošću. Nauči nas da nosimo emanet ljudi koji su nas izabrali i povjerili nam emanet da ga časno nosimo. Učini da svaki naš korak bude korak hidžre – korak prema Tebi, prema istini i prema boljem svijetu. Amin!
Svim muslimanima i muslimankama, u domovini i dijaspori, kao i svim ljudima dobre volje, čestitam Novu 1447. hidžretsku godinu s iskrenom dovom da im Svevišnji Allah podari snagu, razum, vjeru i sreću.
Sretna nova hidžretska godina – neka vam svaki dan bude korak bliže Allahu i ljudima! Amin!