Međutim, zahtjevi zbog kojih je kamp nastao danas su gotovo zaboravljeni, a okupljeni više ne izgledaju kao studenti, piše Danas.rs.
S vremenom se kamp proširio i na plato ispred Narodne skupštine, no postaje sve nejasnije čemu ta “naseobina” uopće služi. Mediji su više puta otkrili da mnogi koji se ondje nalaze uopće nisu studenti, a mladi su u tom prostoru postali prava rijetkost.
Ćacilend kao posljednja linija režimske obrane?
Sugovornici dnevnog lista Danas smatraju da je Ćacilend zapravo posljednja obrambena linija režima Aleksandra Vučića, zamišljena kao oblik zastrašivanja potencijalnih građanskih i studentskih prosvjednika. Uz to, opisuju ga i kao prostor u koji dolaze osobe iz kriminalnog miljea, a novinarima je pristup gotovo onemogućen.
Politički analitičar Dragomir Anđelković za Danas kaže da kamp ukazuje na to da Vučić nema povjerenja u državne institucije i da živi u paranoičnom strahu od masovnog pokreta. “‘Ćacilend’ posebno u dijelu ispred Narodne skupštine podsjeća na srednjovjekovni vojni logor. Navodni studenti koji žele učiti zapravo su paravan za paravojne formacije, koje su bile u punoj pripravnosti tijekom prosvjeda 15. marta”, ističe Anđelković.
Dodaje da je kamp sredstvo kojim se stvara “sigurna kuća za srpskog spin diktatora”, kako naziva Vučića, te da su ondje okupljene “privatne vojske mafijaških bosova koji rade s režimom”. Zaključuje:
“Da mu se ne bi ponovio 5. oktobra iz svojih noćnih mora, Vučić se okružio jurišnicima-lojalistima.”
“Ne razlikujete studenta od mafijaša”
Voditelj KTV televizije Aleksandar Dikić smatra da je Ćaćilend Vučićeva vizija Srbije nakon uspješne kontrarevolucije. Prema njemu, ondje su “junaci” poput Miše Vacića, Nine Šobote i Kuma Pane, koji sebe već vide na važnim funkcijama.Tekst se nastavlja ispod oglasa
“U Ćaćilendu je sve pomiješano – politički, vrijednosno i ljudski. Ne možete razlikovati studenta od mafijaša, profesora od makroa, aktivista od batinaša”, kaže Dikić.
Upozorava da Srbija ima samo dvije opcije: “ćaćizaciju” ili čišćenje i oslobađanje parka, koji opisuje kao jedno od najvećih poniženja srpskog naroda.
Zabranjeni grad za novinare
Veteran novinarstva Veran Matić ističe da su Pionirski park i prostor ispred Skupštine postali “zabranjeni grad” za medije. Navodi brojne primjere fizičkih napada i onemogućavanja rada novinara, uključujući ekipe KTV-a, N1, Insajdera, Nove S i Istinomera.
“Novinare vrijeđaju, polijevaju kavom, otimaju im mikrofone, a policija ne samo da ne reagira, već ih ponekad i fizički uklanja s lokacije”, kaže Matić.
Posebno upozorava da policija štiti nasilnike, dok medijima prijeti kaznama i progonom. Dodaje da je zabrinjavajuće to što se prostor kampa koristi za zastrašivanje građana i sprječavanje prosvjeda ispred institucija vlasti:
“Veoma je važno spriječiti da cijela Srbija jednog dana postane poput ovog zabranjenog prostora u centru Beograda.”