No, takve velike promjene često imaju i svoju drugu stranu. Dok se na televiziji i u novinama govori o napretku i modernizaciji, običnim građanima nerijetko donesu i brojne nevolje, nevolje o kojima nisu mogli ni sanjati kada su gradili svoje kuće i planirali svoje živote.
Tako je bilo i sa Rajkom Koprivicom.
Kada je on sedamdesetih godina, u vogošćanskom naselju Krivoglaci, uz samu lijevu obalu rijeke Bosne, na prostoru današnje „Vogošćanske petlje“, udario kamen temeljac za svoju kuću, svi su govorili kako je pronašao idealno mjesto da savije svoje porodično gnijezdo. Blizina rijeke, miran kraj i dovoljno prostora za život činili su se kao savršena kombinacija.
U neposrednoj blizini ubrzo je izgrađena plinska stanica za regulaciju pritiska na gasnoj mreži koja je duž njegovog imanja prolazila prema Sarajevu. Kada je, nedugo potom, iznad kuće započela izgradnja autoputa „Zenica–Sarajevo“, Rajkovoj sreći gotovo da nije bilo kraja.
-Imat ću dobar izlaz ka putevima koji vode za Vogošću, Sarajevo i još mnogo, mnogo dalje, ushićeno je govorio Rajko Koprivica. U njegovim očima autoput je značio napredak. Značio je povezanost sa svijetom i lakši život.
Međutim, stvarnost se ubrzo pokazala mnogo drugačijom. Dok je on završio kuću, bila je gotova i prva traka autoputa Zenica–Sarajevo. Kada je došlo vrijeme da u kuću uvede električnu energiju, njegov svijet se odjednom srušio.
Zbog autoputa struju nije mogao dobiti sa lijeve strane rijeke Bosne iz Krivoglavaca, jer nadležni nisu dozvoljavali da elektro vodovi prelaze iznad tog puta. Sa druge strane rijeke Bosne struja se također nije mogla dovesti jer su prepreku predstavljali željeznička pruga i željeznička stanica Semizovac.
Tako se dogodilo nešto gotovo nevjerovatno: čovjek koji je živio nadomak autoputa, plinske stanice i željezničke pruge, simbola modernog doba, ostao je bez osnovne stvari potrebne za normalan život.
Na pragu dvadesetog vijeka morao se služiti fenjerima i svijećama.
Takve priče nisu rijetkost. Kada veliki projekti počnu, običan čovjek često postaje kolateralna šteta razvoja. Niko ne pita kako će živjeti porodice koje su tu bile prije autoputa, pruge ili industrijskih objekata. Njihovi problemi rijetko koga zanimaju.
Ali Rajko nije bio čovjek koji se lako predaje.
Njegova inženjerska duša nije mu dala mira. Počeo je razmišljati kako da sam riješi problem koji država i institucije nisu htjele ili nisu znale riješiti. Odlučio je iskoristiti ono što mu je priroda dala – snagu vode rijeke Bosne koja je proticala pored njegovog imanja.
Ubrzo je na splavu uz obalu osvanula mala improvizovana centrala sa turbinom. Ta mini elektrana, osim što je bila zanimljiv prizor, proizvodila je dovoljno električne energije za njegove potrebe.
Rajko je tako, zahvaljujući vlastitom znanju i upornosti, riješio problem koji jebirokratija smatrala nerješivim. Na samom početku imao je samo jedan tehnički problem. Turbina je morala imati stalno uključenog potrošača kako bi radila stabilno. Zbog toga se u njegovoj kući rijetko gasilo svjetlo.
Naprotiv.Na okolna stabla i improvizovane stubove postavio je sijalice i cijelo dvorište pretvorio u osvijetljen prostor. Bila je to, na neki način, prva ulična rasvjeta u Krivoglavcima. Svjetlo je obasjavalo i plinsku stanicu u neposrednoj blizini, pa su radnici koji su dolazili da zavrću i odvijaju ventile mogli raditi i noću kao usred bijela dana.
Umjesto da se takav primjer snalažljivosti i domišljatosti pohvali, dogodilo se nešto sasvim suprotno. Da li zbog ljubomore pojedinih mještana, ili zbog toga što su u nadležnim institucijama naslutili da bi i drugi ljudi uz rijeku Bosnu mogli krenuti Rajkovim stopama, njega su ubrzo počele obilaziti razne državne inspekcije.
Malo po malo počeli su stizati računi.
Tražile su se koncesije, porezi i razne takse za “proizvedenu električnu energiju”. Država koja mu nije mogla obezbijediti struju sada je od njega tražila da plati što je sam sebi pronašao rješenje.
To je često sudbina običnog čovjeka na ovim prostorima: kada nešto treba riješiti, institucija nema; kada treba naplatiti – pojave se vrlo brzo.
Računi su postajali sve veći.
Na kraju više nije bilo izlaza.
Rajko Koprivica uzeo je sjekiru, presjekao uže kojim je uz obalu bila vezana njegova mini centrala i pustio je niz vodu da je odnese rijeka Bosna. Time je završila jedna mala, ali simbolična borba između upornog čovjeka i tvrdoglave birokratije.
Tek nekoliko godina nakon toga njegov objekat je konačno dobio legalni elektro priključak. Time su prestale njegove muke oko dobijanja električne energije.
Ali priča o Rajkovoj centrali ostala je da živi i danas.
Ona nije samo priča o jednom čovjeku i jednoj improvizovanoj elektrani. To je priča o vremenu, o državi i o sudbini običnih ljudi koji često moraju biti snalažljiviji, uporniji i mudriji od cijelog sistema samo da bi živjeli normalnim životom. Jer ponekad, u ovoj zemlji, nije najteže nešto napraviti. Najteže je dobiti dozvolu da to postoji.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.