Munira Krlagić odgaja šestero djece: Mirsela, Mehmeda, Melek, Asiju, Azru i Orhana. Nastoji ih izvesti na Pravi put. Njena djeca ne traže mnogo. Sanjaju o igračkama koje drugi zaboravljaju, o društvenim igrama o kojima samo slušaju.
Mi nemamo svoj dom, svaki čas nas neko može istjerati odavde. Ovdje živimo suprug i ja s djecom. Nije naše, to je rudničko. Došli smo ovdje prije 16 godina, prije smo živjeli u jednoj sobici, pa smo se prebacili u prostoriju s dvije sobice. Ne bavim se ničim osim poljoprivredom. S vremena na vrijeme idem da čistim, perem, orem, pilam drva, cijepam, kad me neko zove. Ne zanima me posao, bitno je da zaradimo. Moramo se boriti za djecu, oni ne znaju kad nemaš. Borimo se.
Na pitanje da li imaju igračke, majka je tiho rekla: ‘Moja djeca nemaju igračke… Igraju se jedno s drugim, uzmu neki predmet, stvar i to im bude u tom trenutku igračka.’
Ja sam uvijek s djecom, plašim se samoće, neka meni djece. Kad odu da se igraju, meni pustinja. Samo da su kraj mene, meni ništa više ne treba. Od dječijeg dodatka ih hranim i muž od dnevnice. Svaki dan, od ponedjeljka do petka, moram izdvojiti šest maraka za školu, a često nemam i onda kontam šta ću… Muž i ja možemo biti gladni, a oni ne mogu, nekad neću ni ja jesti dok oni ne dođu, bit ću i ja gladna.