“Nakon raspada Jugoslavije početkom 1990-ih, izbilo je nekoliko etničkih ratova i sukoba. Jedan od najnasilnijih bio je rat u Bosni i Hercegovini (1992.-1995.). Godine 1992. srpske snage opkolile su Sarajevo, glavni grad, prekinuvši njegovu opskrbu hranom, vodom i drugim prijeko potrebnim potrepštinama. Volonteri iz grada organizirali su i samo rukama, lopatama i krampovima iskopali tunel dug 720 metara i visok oko jedan i po metar. Izgradnja je trajala četiri mjeseca. Više od tri godine hiljade vojnika i civila dnevno su prolazile kroz tunel”, navodi se u uvodnom opisu kratkog filma koji donosi priču uz kadrove iz ratnog Sarajeva.
Sugovornici BBC-ja govore o ratnim godinama i kako je u vrijeme stradanja tunel za ovaj grad značio život.
“Prvi prolazak moj i odlazak kod moje majke koja je bila u gradu i mog mlađeg brata je bio takav da sam mislio da je taj tunel dug jedno osam kilometara. Nije postojao kraj tog tunela. Znači takav osjećaj imate”, Edis Kolar, bivši vojni policajac priča za BBC.
Britanski medij podsjeća kako je preko stotinu hiljada osoba ubijeno tokom rata u BiH, a oko dva miliona je raseljeno. Srpske snage su okružile glavni grad Sarajevo 1992. godine, odsjekavši ga od ostatka zemlje. U pokušaju da prežive, građani su odlučili iskopati tunel,
“Tunel je bio jedna vrsta javne tajne. Svi su znali za tunel, ali tunel se nigdje nije smio spominjati. Stranim novinarima je bilo izričito zabranjeno bilo kakvo spominjanje tunela u medijima, slikanje. Tunel je napravljen 1993. godine od strane bosanske armije i napravljen je ispod sarajevskog aerodroma, koji je u to vrijeme bio pod kontrolom Ujedinjenih nacija. Vojnici Ujedinjenih nacija nama nisu dozvoljavali da prelazimo preko aerodroma. Nama je hitno bio neophodan neki prolaz kako bi dopremili ono što nismo primali kao humanitarnu pomoć u Sarajevo”, dodaje Kolar.
Dvjestotinjak muškaraca radilo je istovremeno s dva kraja tunela četiri mjeseca, susrećući se s brojnim izazovima.
“Mi praktično nismo imali karte. Mi nismo ni znali ni visine ni na jednoj ni na drugoj strani da bi se povezali”, priča građevinski upravitelj Fadil Budnjo, dodavši kako je podzemna voda predstavljala problem.
“Imali smo tu jedan agregat, imao je rasvjetu i ventilator. Radio je u podrumu i slab mu je bio dotok zraka, i stradao je”, dodaje i nastavlja:
“Jedna gospođa imala je traktor i otišli smo da tražimo da nam da taj motor od traktora. Imati traktor u ratu, to je bilo bogatstvo, spas, to je život. I žena nam je dala taj motor od traktora, mi smo to skinuli i stavili motor na agregat, pa smo i dalje imali struju i ventilaciju”.
Tokom gotovo tri godine, četiri hiljade osoba prolazilo je dnevno kroz sarajevski tunel.
“Postojala je jedinica vojne policije koja je to kontrolisala i regulisala protok ljudi, pošto je, kako sam već napomeno, on bio jednosmjeran. Jedna grupa je mogla ići s jedne strane, nakon što oni svi izađu druga grupa je mogla ići s druge strane. Naravno ništa to nije perfekrno. Ono što su nosili sebi privatno, kući, sve su to morali da stave u ruksake, a za ove organizovane transporte smo dole imali šine i mala kolica koja su korištena. Ranjenici su voženi kroz tunel također. Jedini način da, ustvari, dobijete adekvatnu operaciju ukoliko ste teško ranjeni bio je taj da vas odvuku u opkoljeni grad, u bolnici koja je na liniji fronta, i da vas operišu”, pojašnjava Kolar.
Dodaje kako je svaki dan u tunelu bio poseban i, iako su svaki dan neki ginuli ili bili ranjavani, tu se također moglo vidjeti da se ljudi vjenčaju ili kako majke donose na svijet bebe.
“Sve se to dešavalo na tim malim vratima”, prisjeća se Kolar.