Od rata u Ukrajini koji korača prema četvrtoj godini, sukoba između Izraela i Hamasa koji prijeti da eskalira u regionalni rat, potencijalnog konflikat između Irana, Izraela i SAD-a, provokacija na Balkanu i naoružavanja Europe.
Svijet je zasigurno već nekoliko godina, a pogotovo posljednjih mjeseci kao bure baruta koje kako se čini svakoga trenutka može eksplodirati.
U duhu navedenog, zemlje regije ulažu milijarde eure u vojnu moć i nastavljaju utrku u naoružavanju. Glavna vijest prošle sedmice je bila, da je Srbija službeno potpisala ugovor sa Francuskom o kupovini 12 novih borbenih aviona Rafale za čak 2,7 milijarde eura. No zbog NATO propisa Srbija kao nečlanica tog vojnog saveza neće imati puni pristup svim aplikacijama spomenutog tipa aviona.
Velika ulaganja u odbranu
Republika Hrvatska je nešto ranije od Francuske, kao ključnog proizvođača borbenih aviona u Evropi za 1,2 milijarde eura kupila 12 polovnih aviona Rafala, od čega je šest već dopremila i aktivno obučava vojno osoblje. Još dva Rafala u Hrvatsku stižu do kraja godine, a do proljeća 2025. preostala četiri.
Da se naši susjedi ne šale, govore podaci da je Srbija u protekle tri godine potrošila blizu tri milijarde dolara na nabavku novog naoružanja, a prema nedavnom istraživanju Radio-televizije Srbije, kupovani su helikopteri, dronovi, transportni avioni, radari i raketni sistemi za protivvazdušnu odbranu (PVO), kao i naoružanje i oprema za pješadiju i specijalne jedinice. Tu se ne ubrajaju avioni Mig-29, tenkovi T-72B1MS i oklopna vozila BRDM-2MS koje joj je donirala Rusija.
Prema istom izvoru, Hrvatska je potrošila gotovo upola manje (1,6 milijardi eura) za isti period. Kupovala je oklopna vozila, helikoptere, a dio novca odvojen je za francuske borbene avione Rafal.
Dok je Bosna i Hercegovina u istom periodu za odbranu izdvojila samo 15 miliona dolara kupljenog naoružanja (devet puta manje nego Srbija).
Na temu oko sve većeg naoružavanja naših susjeda, kupovine borbenih aviona, ponovnog uvođenju vojnog roka i mogućim opasnostima po našu zemlju za Bosnainfo portal govorio je vojni komentator i analitičar Antonio Prlenda.
Na početku razgovora upitali smo našeg sagovornika da nam objasni kakve je to Srbija avione naručila i mogu li isti predstavljati prijetnju Bosni i Herecgovini.
“Francuski Rafale je moderan lovački avion, koji se svojim karakteristikama nalazi na granici suvremene četvrte generacije lovaca i najnovije pete generacije “nevidljivih“ lovaca. Njegov integrirani sustav za protuelektronsku borbu SPECTRA, koji otkriva protivničke radare, avione i protuzračne sustave, sam ih automatski ometa te dodatno pomaže zaštiti i što kasnijem otkrivanju Rafalea. To je relativno mali avion koji može ponijeti vrlo mnogo različitog naoružanja na čak 14 podvjesnih točaka. Višenamjenski je pa je odličan kako za zadaće protuzračne obrane svoje zemlje, tako i za duboke prodore u neprijateljsku pozadinu. Hrvatska sada već posjeduje šest takvih aparata, i do kraja aprila 2025. godine bi trebala kompletirati svoju eskadrilu od 12 aviona. Srbija je naručila isto toliko. Navodno bi joj prvi Rafale mogao biti isporučen 2028. godine, a preostali 2030. godine. Pitanje je kako će biti opremljeni i naoružani. Međutim, jedna eskadrila od 12 aparata predstavlja minimum minimuma. To je dovoljno za osnovni mirnodopski air policing – nadzor i zaštitu vlastitog zračnog prostora. Onaj ko planira agresiju morao bi računati na više aviona. Eskadrila od 12 aviona bila bi mu dovoljna tek za jednu kratkotrajnu operaciju ili vojnu avanturu protiv iznimno nenaoružanog protivnika, koji nema partnere ili saveznike spremne da im pomognu”, kazao je Prlenda na početku razgovora.
Ovim kupovinama i velikim ulaganjima u vojnu moć se postavlja pitanje. Je li narušen Sporazum iz 1996. o subregionalnoj kontroli naoružanja? Koji su potpisali BiH, Hrvatska, Srbija i Crna Gora davne 1996. godine, a isti je obuhvatao kontrolu pet vrsta naoružanja i to – tenkova, artiljerije, oklopnih borbenih vozila, aviona i jurišnih helikoptera. Od tada do danas, mnogo se toga promijenilo. Hrvatska i Crna Gora postale su članice NATO-a, naša država je na tom putu, a Srbija propagira vojnu neutralnost.
Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja
“Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja, koji je proistekao iz Daytonskog mirovnog sporazuma, obuhvaća ograničenja, nadzor i međusobne inspekcije, kojim se provjerava pet kategorija ključnog naoružanja – borbeni zrakoplovi, jurišni helikopteri, artiljerija od kalibra 75 milimetara pa na više, borbena oklopna vozila i tenkovi u Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj, Republici Srbiji i Crnoj Gori.U javnosti nema izvještaja da se Sporazum krši. Inspekcije se stalno obavljaju. Nabavljanje dodatne opreme i naoružanja planira se u okvirima zadatih ograničenja, pa čak i posljednje akvizicije koje se odnose na lovačke avione Rafale za Hrvatsku i Srbiju, kao i najave nabave modernih dalekometnih višecijevnih raketnih lansera M142 HIMARS za Hrvatsku. Međutim, ono što je posebno važno, a o čemu se u javnosti nedovoljno govori jest činjenica da je Srbija uznapredovala u naoružavanju oružjem koje nije u ovih pet kategorija. Tu prije svega mislim na naoružane bespilotne letjelice. Srbija aktivno radi na njihovom nabavljanju pa i domaćoj proizvodnji.
Od Kine su kupili solidnu bespilotnu letjelicu CH-92, sličnu američkom naoružanom Predatoru, pa su dobili još i bolju verziju CH-95. Problem je što ove letjelice ne potpadaju u taj sporazum i nitko ne obavlja provjeru njihova broja. A trebalo bi, jer se može dogoditi da neka zemlja pomisli da ima određenu vojnu prednost mimo tih kontrola pa neodgovorni političar može biti bliži nekoj vojnoj opciji rješavanja političkih problema u regiji.
To bi moglo bilo pogubno za mir u regiji. Istina, u suštini se tu ne radi o naoružavanju, već o modernizaciji koja je bitna za sve oružane snage, kao i praćenju svjetskih trendova. Iz aktualnih sukoba u Ukrajini i Bliskome istoku, vidimo da značaj naoružanih dronova samo raste. No stvar postaje zabrinjavajuća, kad se stavi u kontekst neodgovornih politika pojedinih čelnika u regiji. Kad visokorangirani političari jedne zemlje ne propuštaju biti redovito istaknuti na svim većim vježbama oružanih snaga druge zemlje, prosto kao da se radi (i) o njihovoj vojsci, onda to zabrinjava, kazao je Prlenda.
Prlenda smatra da posebno zabrinjavaju nade nekih političara o slabljenju NATO saveza kao način za neke moguće agresivne avanture.
Posebno zabrinjava kad, paralelno s tim, na istaknutim zgradama po nekim gradovima u regiji, osvanu brižljivo oslikani murali tipa „Kad se vojska na Kosovo vrati“, usklađene s čak i neskrivenom nadom nekih poitičara da se na vlast u SAD-u vratiti Donald Trump, koji bi, kako se nadaju, oslabio NATO i zažmirio na nečije agresivne avanture, koje NATO ima mandat spriječiti. Kao mjeru izgradnje povjerenja, stoga bi bilo vrlo bitno u javnosti više potencirati, ali i osuvremeniti Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja, kako bi njegovim režimom kontrola bile obuhvaćene i naoružane bespilotne letjelice. I to čim prije, kazao je Prlenda.
Iduće se pitanje nekako samo po sebi nameće. Je li vojna neutralnost Srbije samo paravan i gdje BiH stoji u svemu tome?
“Za razliku od Hrvatske i Crne Gore, koje su članice NATO-a, Srbija balansira na dvije stolice. Vučić je politički bliže Putinu, ali mu je važan novac EU. Dugoročno, vojna neutralnost vrlo je skupa, jer vojno neutralna država ne može imati sigurnosne garancije za pomoć saveznika, ukoliko joj ustreba. To zahtjeva više ulaganja u obrambeni sustav. Proklamiranim približavanjem Eurpskoj uniji, Srbiji se sve više sužava prostor za takvu neutralnost. Iz posljednjeg posjeta francuskog predsjednika Macrona Beogradu, vidimo da je Srbija sve više okrenuta Zapadu, pa je predsjednik Vučić čak odbio i poziv ruskog predsjednika da dođe na važan međunarodni skup. Takvog će prostora za balansiranje Srbije biti sve manje. Što se Bosne i Hercegovine tiče, svi ključni dokumenti proklamiraju put ka punopravnom članstvu u NATO-u. No unutaranja i regionalna neslaganja, potpomognuta i zloćudnim utjecajima Rusije, to ometaju. Rješenja treba tražiti u pažljivoj regionalnoj suradnji na polju sigurnosti i obrane, kako bi se stvar iskristalizira na očiglednu korist svih stanovnika i naroda Bosne i Hercegovine. Posebno je pitanje kako Sporazumom obuhvatiti i Kosovo, čije su sigurnosne snage odnedavno opremljene manjim brojem sposobnih turskih naoružanih dronova Bayraktar TB2”, kazao je Prlenda.
Obavezni vojni rok
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić najavio je prošle sedmice kako će vjerovatno biti donijeta odluka o vraćanju obveznog služenja vojnog roka koji bi po njegovim riječima, trajao 75 dana. Vučić je kazao da bi obvezno služenje vojnog roka moglo otpočeti za godinu dana.
Dok je u Hrvatskoj nešto ranije nego što se očekivalo, preko ministra odbrane Ivana Anušića najavila kako obvezni vojni rok u toj zemlji počinje od 1. januara 2025. godine.
“Ponovno uvođenje vojnog roka u susjednim zemljama na tragu je jačanja obrambenih kapaciteta . Nakon izbijanja rata u Ukrajini pokazuje se kao ozbiljan trend u različitim zemljama. Svaka od njih tu ima svoje razloge, u skladu s politikama koje proklamiraju, bilo da je riječ o populizmu ili predizbornoj temi. U svakom slučaju, uvođenje vojnog roka zahtjeva dodatna financijska sredstva i podizanje standarda života i rada u kasarnama i bazama. Jer nije isto u vojsci se oslanjati samo na profesionalno ljudstvo, i ljudstvo koje možda baš i ne voli vojsku, ali je zbog vojne obveze pod oružjem”, kazao je Prlenda.
I za kraj našeg razgovora pitali smo Prlendu, trebaju li građani BiH da budu zabrinuti i šta može BiH da uradi po ovom pitanju kao neki mogući odgovor.
“Teško je ne biti zabrinut, kad su na snazi agresivne politike kojma se stalno izazivaju napetosti i međusobni animoziteti. Stoga se treba zalagati za proširenje regionalne suradnje na polju odbrane i sigurnosti, ali i više inzistirati na kontrolama naoružanja. To je ono što se realno može učiniti. Oni politički dužnosnici iz BiH kojima su prioriteti mir i stabilnost trebali bi više inzistirati na provedbi mjera za izgradnju povjerenja i Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja. To bi podrazumijevalo veće populariziranje aktivnosti koje se odvijaju po ovom Sporazumu, ali i njegovo proširenje na kategorije naoružanja koje nisu obuhvaćene njime. Prije svega na naoružane ubojne dronove. Jer oni su na suvremenom bojnom polju postali realnost i prijetnja koja je stvarna”, zaključio je Prlenda.