Na kaputu je tada nosila Cvijet Srebrenice uz poruku da se nikada ne zaboravi i ne ponovi takav zločin.
U javnosti je posebno odjeknulo njeno pismo iz 2015. godine u kojem je istaknula kako nikad neće zaboraviti taj trenutak u kojem je prolazila kroz Potočare.
Hladni i prazni prostor, zidovi, priče i sjećanja, ostavljaju neizbrisiv trag užasa koji prodire sve do kostiju. Natjera promatrača da se zapita se kako bi iko mogao preživjeti gubitak svojih porodica u tako zlim okolnostima.
Ipak, kao snažni kontrast tom zlu, imala sam priliku da se susretnem sa takvom dobrotom – majkama Srebrenice te dostojanstvom i načinom na koji se nose sa svojim gubitkom. Njihova odluka da se ne prepuste mržnji i osveti je snaga uma koja me je ostavila bez riječi.
Bol preživjelih rata u Bosni nikad neće nestati. Nju čak uvećavaju oni koji bešćutno negiraju historiju. Iz tog je razloga najvažnije da svi mi, kao prijatelji ljudi Bosne, pobrinemo da sjećanje na Srebrenicu nikad ne izblijedi.
Moramo stajati u Bosnu danas i u budućnosti, u znak počasti na one koji su izgubili svoje živote, ali i solidarnosti s onima koji i dalje tuguju za njima – stoji u pismu.
Ove godine obilježava se 30. godišnjica genocida u Srebrenici. Sutra, 11. jula, sedam žrtava će, po želji porodica, biti ukopane uz svoje najbliže pa će otac naći smiraj uz svoga sina, brat će biti ukopan uz brata, sin će biti spušten u zemlju uz posmrtne ostatke svoga oca.