Svojevremeno se, tako, prije obnove nezavisnosti, raspravljalo: da li prvo država ili demokratija. Vidite: da bi bila topla ili hladna, kafa najprije mora postojati. Pile može biti žuto ili bijelo tek ako jeste pile. Država može biti demokratska ili totalitarna ukoliko države ima. Da bi nešto bilo ovakvo ili onakvo, najprije mora biti nešto.
Potom: rasprava o tome da li kritički glasovi nanose štetu “našoj stvari”? Treba li kritikovati – što se doživljava kao “biti negativan” ili održavati vjeru u viši cilj i širiti optimizam. To je neka vrsta New Age selfhelp patriotizma: ako misliš pozitivno, dešavaće ti se pozitivne stvari. Neće. Nemoguće je pozitivno misliti. Ili misliš, ili si pozitivan.
Pa se onda neprekidno raspravlja o famoznom “povratku na selo”, odakle su ljudi došli. A zašto bi se oni vraćali, kad su od onoga gdje su došli napravili selo? Po kojemu, umjesto sa kosijerom na ramenu, šetaju u patikama sa nacrtanim kosijerom?
Da ne zaboravimo i legendarnu raspravu o tome hoćemo li u EU sa Dalaj Mandom i Milanom Kneževićem Knezom na čelu. U EU nećemo nikako, pa ni sa njima. Da mi zaista idemo u EU, oni bi tome bili smetnja. Ali, kao što rekosmo: da bi neko neki proces mogao omesti ili prekinuti, taj se proces najprije mora odvijati. Otvorite Google. Potražite. Godine 2009, godine 2017. i godine 2025. ista je priča: “eo saćemo” u EU. Ako se sjetite, provjerite to foliranje za pet ili deset godina. Biće isto. Uzgred, da vas obavijestim: sve više zvaničnika EU, uključujući tu i Macrona, kao “prvu sljedeću članicu EU” ne vide Crnu Goru, nego – Albaniju. Što je odlična vijest za građane Crne Gore. Sada u EU letite preko Tirane. Uskoro ćete u Tirani biti u EU. Vlada je u pravu: EU, doista, nikada nije bila bliža. To je vama vaša borba dala. Još da prodate aerodrome i elektroprivredu te obnovite kapelu i kod Milutina Đukanovića, sad kad ste ugurali sve do šestoga koljena, zaposlite i kućne ljubimce, dakle sve tri krave i svu krmad – i sve ste u životu postigli.
Agamben u “Otvoreno – Čovjek i životinja” piše:
“Pčela, vilin konjic ili muha, što ih promatramo kako lete pokraj nas tijekom sunčanog dana, ne kreću se u istom svijetu u kojemu ih mi promatramo i ne dijele s nama – ili međusobno – isto vrijeme i isti prostor. Uexküll najprije precizno razlikuje Umgebung, objektivni prostor u kojemu vidimo kretanje nekoga živog bića, i Umwelt, svijetokoliš, što ga čini manje-više prostran niz elemenata što ih imenuje ‘nositeljima značenja’ (Bedeutungstrager) ili ‘markerima’ – i jedino oni zanimaju životinju. Umgebung je zapravo naš vlastiti Umwelt, kojemu Uexküll ne pripisuje nikakvu posebnu prednost i koji se kao takav može mijenjati s obzirom na motrište s kojega ga promatramo. Ne postoji šuma kao objektivno određeni okoliš: postoji šuma za lugara, šuma za lovca, šuma za botaničara, šuma za putnika namjernika, šuma za prijatelja prirode, šuma za tesara i, konačno, bajkovita šuma u kojoj se gubi Crvenkapica.”
Uexküll na kojega se Agamben poziva je otac, Jakob von, ne sin, Thure von. Otac Jakob je bio biolog, na čija kibernetička istraživanja se oslanjao i Heidegger. Sin Thure je nastavio i primijenio očeva istraživanja pa postao pionir biosemiotike.
Ako zakone prirode primijenimo na društvo, pa zamislimo državu kao ograđeni, zapišani Umwelt, postaje jasno da ne postoji država kao objektivno određeni okoliš. Postoji država onih koji su osakaćeni i poginuli za nju; postoji država djece poginulih za nju, koji će za nju i sami poginuti; postoji država državnih službenika, kao ono što daje platu; postoji država vladara, kao prostor koji omogućava da patološke strukture njihove ličnosti budu slavljene kao važan dio nacionalne istorije; postoji država nacionalnih radnika, kao ono što skriva njihovo neznanje te intelektualnu lijenost i insuficijenciju, a istovremeno obezbjeđuje prihode i društveni ugled; postoji država tajkuna, kao gotovo neiscrpan resurs; postoji, država onih koje su tajkuni i vlast opljačkali; postoji, napokon, država onih koji je vide obnovljenu kao “krunu istorijskih težnji” i “ispravljanje nepravde”, kao i država onih za koje je ona je mimo volje “naroda” stvorena na “pokradenom referendumu” … Svi mi, kao bube na livadi ili Agambenovi ljudi u šumi, različito tumačimo markere. Govorimo o odvojenim realnostima koje se odvijaju u tek prividno istom prostoru koji markiramo kao “Crna Gora”.
Šta reguliše kretanje kroz, nazovimo ga, društveni Umwelt? Zakoni i ideologija, dakako. Ideologija nudi zajedničko tumačenje markera, narativ zajednice, a zakon nameće obavezno ponašanje u skladu s nametnutim tumačenjem. Stoga: ne “čija zemlja njegova i vjera”, nego obratno – “čija vjera njegova i zemlja”: ko kontroliše ideologiju, kontrolie teritoriju. To se onda zove civilizacija. Koja je, u pricipu, ugodno stanište ako ste pripadnik srednje ili više klase, a udobna koliko i tropska džungla ako ste iz nižih slojeva. Sama vaša pozicija na društvenoj ljestvici (klasa, drugovi i drugarice, mijenja svijest) određuje kako ćete tumačiti markere civilizacije: da li ono o čemu govorimo vidite kao, rekosmo, civilizaciju, ili pak kao najgore barbarstvo – kao vrt koji ne želite napustiti, ili kao klanicu iz koje ne možete pobjeći.
Međutim… Naše interpretacije nemaju moć da izmijene stvarnost. Ali imaju moć da od nas, onda kada stvarnost odlučimo ignorisati ili se prema njoj odnositi kao neprijatelju kojega valja zatrijeti, naprave budalu. Vidi: independisti koji su podržali SPC i litije kao sredstvo “demokratizacije”.
Ovo je naša realnost: niti su oni uspjeli uništiti državu, niti smo je mi kao čvrstu i pravednu uspjeli izgraditi.
Nezavisnost danas znači samo ovo: da još uvijek imamo šansu – i sve manje vremena – da to učinimo.
Priča o tome kako će sve naše probleme riješiti ulazak u EU je prdnjava staroga svata, kao što je to bio i “narativ” o spasonosnom ulasku u NATO.
Ideja da se posljedice manjkavosti sadržaja mogu izbjeći promjenom konteksta i dalje je živa. Crnogorske probleme neće, međutim, riješiti članstvo u NATO i EU, niti bilo koje drugo članstvo. To su problemi koji se rješavaju na početku, u mladosti. Rješavaju se članstvom u biblioteci.