Politika

ANALIZA POSJETE AMERIČKOG ZVANIČNIKA: Šta nije rekao Jim O’Brien?

Daleko bi poštenije i korisnije bilo da se američki diplomata referirao na ono što rade i govore Vučić, Plenković i Milanović nego da ponavlja ono što već svi znamo o Čoviću i Dodiku, piše analitičar Damir Rastoder u analizi koju prenosimo u cjelosti.

James O´brien Predsjedništvo bih
FOTO: BOSNAINFO

Svakako je rekao više nego što se očekivalo, a manje nego što je trebalo. Dosta stvari koje su nama u BiH poznate, ali kad ih izgovori neko sa strane, tog političkog ranga, pa još i Amerikanac, onda to dobija posebnu specifičnu težinu.

Piše: Damir Rastoder, Politički.ba

Pročitajte još

U odnosu na blijedunjave, ubuđale, zakukuljene i zamumuljane političke frazetine, koje smo imali prilike slušati godinama unazad od O’Brienovih prethodnika, ovo izgleda kao udarac maljem u glavu.

O’Brien je, zapravo, više govorio kao domaći politički akter nego međunarodni diplomata. Ili, što je još preciznije, kao analiticar i hroničar ovdašnjih prilika, a ne kao “decision maker” sa značajnim ovlaštenjima u kreiranju politike prema regiji. U toj politici bilo je puno lutanja, pa i pogrešaka, koje nisu izostale ni u ovom, već čuvenom, O’Brienovom obraćanju.

Prije svega, lako je uočljiva zaostavština i inercija od Gabriela Escobara i Dereka Choletta koji su djetinjasto vjerovali da je korupcija glavni problem na zapadnom Balkanu i ako se ona suzbije mnogi politički problemi će nestati.

O naivnosti, a slobodno možemo reći i gluposti, ovakvog stava izlišno je i govoriti. Iz aviona je vidljivo da je nacionalizam i glavni problem i glavno pokriće za kriminal i korupciju.

Nacionalizam je taj koji spriječava društva da izgrade uređenu državu sposobnu da se bori protiv svih vidova korupcije.

Nesređena država je istovremeno i slaba država, a samim tim i lak plijen za političke protuhe i sjecikese.

O’Brien je, čini se, više govorio o posljedicama (korumpirani političari) nego o stvarnim uzrocima krize u BiH, pa i čitavoj regiji.

Političke, a bogami i teritorijalne aspiracije Beograda i Zagreba prema Bosni su ključni faktor za njenu permanentnu nestabilnost. Svi ostali problemi su izvedeni iz te proste činjenice.

O tome O’Brien nije progovorio nijednu riječ. A bez toga nema mirne Bosne.

Dodik i Čović bez podrške Beograda i Zagreba su samo oružje bez municije ili tenkovi bez goriva.

Daleko bi poštenije i korisnije bilo da se američki diplomata referirao na ono što rade i govore Vučić, Plenković i Milanović nego da ponavlja ono što već svi znamo o Čoviću i Dodiku.

Ne postoji političar, a kamoli državnik koji sa takvim prezirom govori o čitavom jednom narodu kao što to Milanović čini prema bosanskim muslimanima. Ne postoji nijedan premijer na svijetu koji ne poštuje institucije druge države kao što to radi Plenković prema zvaničnom Sarajevu.

A šta tek reći za ponašanje Vučićeve Srbije čiji zvaničnici više i ne kriju da rade na stvaranju “srpskog sveta”. Otuda i često ponavljanje Ivice Dačića da je Rs glavni srpski nacionalni interes.

Do skoro je to bilo Kosovo.

Vučić više govori o potrebi naoružavanja Srbije nego o svim drugim temama i problemima koji postoje u toj zemlji.

Tragikomično zvuče njegova objašnjenja da je to u svrhu odbrane i odvraćanja potencijalnih napadača. Samo još da kaže ko su ti “agresori” i pretendenti na srpsku teritoriju. Da nije to možda velika Crna Gora, moćna Sjeverna Makedonija ili Kosovo sa 5.000 vojnika?

O svemu tome od O’Briena nismo mogli čuti ništa.

Ali smo zato čuli i vidjeli vještačku raspodjelu krivice na sve tri strane. Svi su podjednako krivi: i SNSD i HDZ i SDA. Izetbegović, Dodik i Čović su braća po kriminalnoj liniji i među njima nema nikakve razlike. Ova teza je opasna, baš onoliko koliko je netačna i nemoralna.

Ako je i tačna, a kako to da je, između ostalog, i voljom američkog ambasadora, samo Izetbegović od spomenute trojice ostao bez vlasti?

Zar je moguće da se za kriminal osuđuju samo bošnjački politicari (Novalić), dok se žmuri, ne na krađu, već čistu otimačinu i pljačku od strane Čovićeve i Dodikove družine. Tri strane, o kojima je govorio O’Brien, ne samo da ne možete smjestiti u isti koš, već one nipočemu nisu ravnopravne.

Demografska većina (Bošnjaci) postali su politička manjina zahvaljujući interesnom savezništvu Srba i Hrvata. Beograd i Zagreb su u političkom smislu jednako udaljeni kao i devedesetih godina, ali su jednako blizu jedino po pitanju Bosne. Baš kao i za vrijeme Miloševića i Tuđmana, odnosno, Bobana i Karadzica.

Jedina je razlika što nema direktnog dogovora Beograda i Zagreba, već to rade suptilnije, ali jednako očigledno, preko svojih izvođača Dodika i Čovića. Sve dok to neko otvoreno ne kaže neće biti političkog pomaka u Bosni. Niti će biti neke koristi od oštrog govora američkog diplomate.

Doduše, nije realno ni nadati se da neko sa strane, pa makar to bio i zvanični Vašington, ispravi sve naše krive Drine.

Aktuelna “bošnjačka reprezentacija”, bar za sada, pokazala se potpuno nedorasla u ionako kompliciranim unutrašnjim i međunarodnim prilikama. Servilnost koju Trojka pokazuje prema strancima može se mjeriti samo sa servilnošću koju demonstriraju prema Dodiku i Čoviću. SDA nije bila ništa uspješnija u artikulaciji interesa BiH, ali je spolja izgledalo da se radi o ravnopravnoj borbi.

Ni vlast ni opozicija ne rade baš ništa na dodatnoj internacionalizaciji ovdašnjih problema i mogućih opasnih scenarija koji prijete BiH. Tome više doprinosi Dodikova glupost nego pamet bošnjačkih političara. Dok je tako ni svijet neće reagirati i preduzimati konkretne akcije. Možda nas O’Brien iznenadi, pa recimo stavi Dragana Čovića na crnu američku listu. Pravi čovjek na pravom mjestu.