U analizi tog dnevnog lista, tvrdi se da je aktuelna vlada posvećena realizaciji prve, najavljene tačke svog ideološkog programa neutralisanje sećanja na fašizam, njegovo vađenje iz historije i odvajanja od činjenice da je evropska demokratska civilizacija zasnovana na antifašizmu, a sve da bi se mogao ponovo vratiti u nacionalnu historiju i svakodnevni život, bez osude i žiga sramote.
Ocjenjuje se da u tom kontekstu nedostatak reakcija premijerke nije ćutanje, već afirmacija, a kao primjer navodi ćutanje Melonijeve na obilježavanje fašističkog Marša na Rim 28. oktobra, što predstavlja kulturnu reviziju kojom se prekida nit republikanske savjesti, priznavanje privilegije demokratije, i prihvatanje historije.
Reppublica poručuje da iz tih razloga, suditi o fašizmu i njegovoj prirodi znači otkriti nečiju viziju demokratije, upravo kada je univerzalnost pojma strušena i riječ pokriva različita značenja, pri čemu, kako se navodi, autokrate ističu opasnost od nove “neliberalne demokratije”.
Jedna od teza u analizi je da je italijanska izvršna vlast savršeno svjesna svega toga, i umjesto da odbija da bude kao vlada svoje zemlje, sa svojim idejama, svojim programom i ciljevima, i da pazi da sačuva talog akumuliranih vrijednosti republike, kao zajedničkog državnog nasljeđa, ona postaje ne samo dio, već i aktivni ideološki subjekt revizije i restauracije, a navodi se da je italijanska javnost samo “svjedok prvog čina”.
Analitičar Repubblice ocjenjuje da se posljedice te “erozije građanske kulture” mogu nazrijeti prije svega u podjeli zemlje na dva tabora, koji je očigledan i u školama, gdje učenici ispisuju poruke poput “škola nije antifašistička, već slobodna”.
List Reppublica postavlja pitanje da li je riječ o problemima koje vlast ne želi da iskorijeni ili o sjemenju čije će plodovi biti neka nova, pojednostavljenija demokratija.