Naime, Muftić je rođen s višestrukim deformitetima u vidu rascjepa usne, nepca i nosa, a da bi mogao govoriti bio je na šest ili sedam operacija, piše Puls.ba.
Teško razdoblje
– Što se tiče mog odrastanja, meni kao djetetu nije smetalo to što sam imala spomenuti problem, ali je smetalo mojoj okolini i u školi i izvan nje, što je u meni izazivalo frustraciju, jer sam osjećala da me svi izbjegavaju. U principu, ljudi su me teško razumjeli i zbog toga su me, pogotovo moji vršnjaci, gledali kao osobu s psihičkim problemima, a ne kao osobu koja ima samo problem s govorom – kaže Muftić.
Na početku osnovne škole, dodaje, učiteljica prvog razreda imala je najviše razumijevanja. Od kraja prvog razreda do 5. ili 6. razreda učitelji su ga jako mrzili, smatrali su ga nepodobnim za redovnu školu i jednostavno davali ocjene samo da bi prošao bez provjere znanja.
– Na kraju šestog razreda prebačen sam na poseban odjel za djecu s poteškoćama u razvoju. Taj period djetinjstva koji sam proveo u školi bio je izuzetno traumatičan. Nakon završene osnovne škole bio sam primoran da upišem specijalnu srednju školu u Zenici. U srednjoj školi sam imao još dvije operacije, što mi je malo popravilo izgovor – kaže Muftić.
Nakon prvog razreda srednje škole zamolio je svog kolegu da nađe mogućnost da se prebaci u redovnu školu jer je imao ambicije da završi fakultet. U toj borbi za transfer, kaže, bilo je samo nekoliko ljudi koji su ga podržavali, dok su ostali, uglavnom, ismijavali tu ideju. Na kraju je uspio.
Socijalni pedagog
– Nakon završene srednje škole u Zenici – zanimanje hemijski tehničar – upisala sam Hemijski fakultet, ali se tu nisam snašla, pa sam se prebacila na smjer Socijalna pedagogija. Nakon fakulteta pokušao sam naći posao, ali nisam uspio, pa sam odlučio otići u Njemačku, gdje trenutno radim kao profesor u jednoj stručnoj školi – ističe Muftić.
Dobio je državnu licencu Njemačke za samostalan rad kao socijalni pedagog i socijalni radnik.
Odmah po rođenju 1997./1998. obavljene su prve operacije usana i nepca kako bi se omogućila nesmetana konzumacija hrane i pića. Tada su urađene dvije operacije, dvije nakon dvije godine, kako bi se dodatno korigiralo nepce i nos, a to je bio vrhunac operacije, jer, kao što je poznato, BiH je tek izašla iz rata i mogućnosti za neke uspješnijih operacija nije bilo.
Na sreću ili na žalost, vidim se u Njemačkoj. Možda se jednog dana vratim, kada prilike u našoj zemlji budu puno bolje za običnog čovjeka.