Nermin Sulejmanović tog je dana usmrtio Nizamu Hećimović, Džengiza i Denisa Ondera, dok su još tri osobe ranjene. Počinilac je nakon toga izvršio samoubistvo.
Ipak, tri godine kasnije, pažnja javnosti ne može biti usmjerena samo na sam čin ubistva. Posebno teško pitanje jeste ono koje je ostalo nakon saznanja da je Nizama prije tragedije pokušavala pronaći izlaz iz nasilja.
Obratila se institucijama. Govorila je o opasnosti kojoj je bila izložena. Tražila je zaštitu.
U trenutku kada je pomoć bila najpotrebnija, sistem nije uspio spriječiti ono što se dogodilo.
Policija je tada od Općinskog suda u Gradačcu zatražila određivanje zaštitnih mjera, ali zahtjev nije prihvaćen. Nakon tragedije upravo je taj dio slučaja postao jedno od ključnih pitanja u javnosti: koliko je institucijama bilo poznato o opasnosti i je li se moglo učiniti više kako bi se zaštitio život žene koja je već potražila pomoć?
Odgovor na ta pitanja važan je i danas, jer se slične situacije mogu ponoviti ako se upozorenja žrtava ne shvate dovoljno ozbiljno.
Protesti su pokazali koliko je društvo bilo ogorčeno
Nakon ubistva uslijedile su reakcije širom Bosne i Hercegovine. Građani su organizovali proteste, žene su javno govorile o vlastitim iskustvima i sve glasnije se tražilo da se nasilje u porodici prestane tretirati kao problem koji treba rješavati unutar četiri zida.
Postalo je jasno da prijava nasilja ne smije biti samo administrativna procedura.
Kada žena kaže da se plaši, kada upozori da je nasilnik prijeti ili kada zatraži pomoć, takva prijava mora pokrenuti ozbiljnu procjenu rizika i brzu reakciju nadležnih.
Tragedija u Gradačcu zato je postala simbol problema koji je mnogo širi od jednog slučaja. Pokazala je koliko posljedice mogu biti teške kada se nasilje ne zaustavi na vrijeme.
Zakon se promijenio, ali ostaje pitanje njegove primjene
U međuvremenu su u Federaciji BiH napravljeni određeni koraci u pravcu snažnije zaštite žrtava.
Tokom 2025. godine Federacija BiH dobila je novi Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama. Policiji su omogućene hitne mjere zaštite, među kojima su udaljenje nasilnika i zabrana približavanja, bez čekanja na sudsku odluku.
Izmijenjen je i Krivični zakon FBiH, kojim je ubistvo žene motivisano njenom rodnom pripadnošću prepoznato kao teško ubistvo ženske osobe.
Ove izmjene predstavljaju važan pomak, ali nijedan zakon neće imati stvarni efekat ukoliko se ne primjenjuje dosljedno i brzo.
Zaštita mora funkcionisati u praksi. To znači da policijski službenici, tužilaštva, sudovi, centri za socijalni rad i druge institucije moraju znati prepoznati rizik i djelovati prije nego što situacija postane kobna.
Jer za žrtvu nasilja nije dovoljno da zaštitna mjera postoji na papiru. Ona mora biti donesena i provedena onda kada je najpotrebnija.
Broj prijava pokazuje da nasilje nije prestalo
Da problem i dalje postoji potvrđuju i podaci iz Tuzlanskog kantona.
Tokom 2025. godine evidentirane su 802 prijave nasilja u porodici. Protiv počinilaca podnesena su 322 izvještaja.
U Sigurnoj kući tokom iste godine boravila je 151 osoba – 75 žena i 76 djece.
Iza ovih brojki ne smiju ostati samo statistički izvještaji. Svaka prijava predstavlja konkretnu osobu koja je odlučila potražiti pomoć. Svaki boravak u sigurnoj kući znači da je neko morao napustiti vlastiti dom kako bi pronašao sigurnost.
Posebno je važno što su među korisnicima sigurne kuće i djeca. Ona možda nisu direktne žrtve fizičkog nasilja, ali odrastanje u okruženju nasilja ostavlja posljedice koje mogu trajati godinama.
Desetine ubijenih žena
Prema podacima navedenim u javnosti, od 2020. godine u Bosni i Hercegovini ubijena je 61 žena.
Brojka od 61 nije samo statistika. To je 61 život koji je izgubljen, 61 porodica koja je ostala bez članice, 61 priča koja je završila prije nego što je trebala.
Zato se pitanje femicida ne može svesti samo na crne hronike i izvještavanje nakon što se tragedija dogodi.
Pravi izazov je prevencija.
Kako prepoznati ženu koja se nalazi u ozbiljnoj opasnosti? Kako procijeniti prijetnje nasilnika? Kako osigurati da institucije međusobno razmjenjuju informacije? Kako osigurati da zaštitne mjere budu provedene odmah?
To su pitanja od kojih može zavisiti nečiji život.
Tri godine kasnije, sjećanje nije dovoljno
Godišnjica Nizaminog ubistva prilika je da se ponovo govori o onome što se dogodilo, ali i o onome što društvo može učiniti drugačije.
Sjećanje na žrtvu ne bi trebalo završiti objavom na društvenim mrežama ili godišnjim podsjećanjem na datum tragedije.
Pravi smisao sjećanja jeste u tome da se iz tragedije izvuku pouke.
Žena koja prijavi nasilje mora znati da će njen glas biti saslušan. Mora imati mogućnost da dobije zaštitu bez nepotrebnog čekanja. Institucije moraju reagovati na vrijeme, a odgovornost mora postojati kada se propusti naprave.
Nasilje u porodici nije privatna stvar. Ono može prerasti u ozbiljnu prijetnju životu i sigurnosti, zbog čega zahtijeva institucionalnu i društvenu reakciju.
Tri godine nakon Gradačca zato ostaje pitanje koje se ne odnosi samo na prošlost.
Pitanje je šta će se dogoditi kada neka druga žena, možda već sutra, dođe u policiju, sud ili drugu instituciju i kaže da se boji osobe koja joj prijeti.
Hoće li tada njen strah biti prepoznat kao upozorenje koje zahtijeva hitnu reakciju?
Odgovor na to pitanje možda je najvažnija lekcija koju možemo izvući iz tragedije koja je 11. augusta 2023. godine potresla cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Jer najbolji način da se žrtve ne pretvore u statistiku jeste da institucije djeluju prije nego što bude prekasno.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.