TAS nije bio samo tvornica u kojoj su se proizvodili automobili. Bio je to svojevrsni grad u gradu, mjesto u kojem su se susretali ljudi različitih generacija, sklapala prijateljstva, dijelile radosti i brige i stvarale uspomene koje ni rat, ni godine, ni udaljenost nisu uspjeli izbrisati.
Brojni Vogošćani i danas se sa sjetom sjećaju svakog piska lokomotive koja je naseljem prevozila natovarene „Golfove“ i druga vozila ove firme. Taj zvuk bio je dio svakodnevice, prepoznatljiv znak da se u Vogošći radi, proizvodi i živi punim plućima.
Minuli rat učinio je svoje.
Piskovi lokomotive postali su sve rjeđi.
U Vogošći je stala proizvodnja automobila, ali nije prestala da živi priča o ljudima koji su decenijama radili u TAS-u.
Godine i ratovi mogu razdvojiti ljude, mogu ih odvesti na različite krajeve svijeta, ali teško mogu izbrisati prijateljstva koja su nastajala u svakodnevnom radu. A upravo takva prijateljstva vezuju nekadašnje radnike TAS-a, ljude koji su zajedno provodili dane, dijelili radne obaveze, razgovore, šale, probleme i radosti, nastojeći da svojim radom doprinesu proizvodnji automobila koji će kasnije voziti ljudi širom svijeta.
Jedan od nekadašnjih radnika TAS-a, Mevludin Kustura Dino, odlučio je da učini ono što je možda odavno trebalo učiniti – da ponovo okupi prijatelje i poznanike sa kojima je nekada radio u ovoj fabrici.
Njegova želja nije samo da se ljudi sretnu za istim stolom. Mnogo je važnije, kaže, da se nakon više od tri decenije ponovo uspostavi ona bliskost koja ih je nekada povezivala.
-Naše druženje zakazano je za 15. avgust ove godine u restoranu „Imidž“ u vogošćanskom naselju Semizovac, kaže Mevludin Dno Kustura. Bit će to prilika da se ponovo sretnu prijatelji i poznanici koje su rat i vrijeme razdvojili. Mnogi od njih više od tri decenije nisu imali priliku da se vide. Želja mi je da sjednemo, razgovaramo, prisjetimo se vremena kada smo zajedno radili u TAS-u, ali i da vidimo šta danas jedni drugima možemo pomoći.
Upravo taj neformalni razgovor, bez velikih protokola i posebnih ceremonija, trebao bi biti i najljepši dio ovog susreta. Jer, kada se nakon toliko godina ponovo sretnu ljudi koji su nekada svakodnevno dijelili isto radno mjesto, vjerovatno neće trebati mnogo vremena da razgovor poteku o danima provedenim u TAS-u
Prisjetit će se prvih radnih dana, kolega, poslovođa, zajedničkih smjena, putovanja, anegdota, šala i svega onoga što je činilo njihov tadašnji život. Neko će se možda prisjetiti detalja koji su drugi već zaboravili, neko će donijeti fotografiju sačuvanu decenijama, a neko će, možda, samo izgovoriti ime starog kolege i tako pokrenuti cijeli niz uspomena.
Bit će to prilika da se ponovo pogledaju fotografije snimljene tokom njihovog rada u TAS-u, ali i one novije – fotografije djece, unuka i porodica. Na njima će se najbolje vidjeti koliko je vremena prošlo, koliko se toga promijenilo, ali i koliko je toga ostalo isto.
Kada se nakon više od tri decenije okupe stari prijatelji, nemoguće je ne primijetiti prazna mjesta onih koji su nekada sjedili pored njih. Mnogi nekadašnji radnici TAS-a nisu dočekali ovo vrijeme. Zato će njihova imena i uspomene na njih biti sastavni dio razgovora.
-Naravno, bit će to prilika da se prisjetimo i kolega koji danas nisu među živima, ističe Kustura. I oni su dio naše zajedničke priče. Bez njih naše uspomene ne bi bile potpune.
Posebnu simboliku imat će i automobili koji će mnoge od učesnika dovesti na ovo druženje.
Neki će, vjerovatno, stići u svojim „Folcikama“, „Golfovima“ i drugim „Volkswagenovim“ vozilima. Automobilima koje su vozili i koje i danas voze tokom svog života. Za nekadašnje radnike TAS-a to nisu samo automobili. To su vozila u čijem su stvaranju i sami učestvovali.
Lijep je osjećaj kada čovjek nakon toliko godina sjedne za volan automobila čijem je nastanku svjedočio i u čijoj je proizvodnji učestvovao. U tom trenutku automobil prestaje biti samo prevozno sredstvo. Postaje dio lične i zajedničke uspomene.
Možda će upravo takav dolazak na druženje biti još jedan podsjetnik na vrijeme kada su se vogošćanskim ulicama čuli zvuci vozila TAS-a, kada su „Golfovi“ izlazili iz proizvodnih hala, a lokomotiva svojim piskom najavljivala da iz Vogošće prema svijetu ponovo kreću novi automobili.
Ali, možda je još važnije što ovo druženje ne treba biti samo jedno lijepo prisjećanje na prošlost.
Mevludin Kustura želi da ono bude i početak novih susreta.
Da se ljudi koji su se nakon toliko godina ponovo pronašli ne raziđu uz obećanje „vidjet ćemo se nekad“, nego da dogovore nova druženja, da ostanu u kontaktu, da jedni drugima budu podrška i da, koliko god je to moguće, pomognu jedni drugima.
Jer život je pokazao koliko je važno imati prijatelja kojeg poznajete decenijama, čovjeka s kojim ste dijelili i dobro i teško, nekoga kome možete vjerovati i nakon što su prošle godine i decenije.
Zato je ova Kusturina ideja mnogo više od običnog okupljanja bivših radnika jedne fabrike.
To je pokušaj da se ponovo spoje ljudi koje je život razasuo na različite strane svijeta. Da se sačuva sjećanje na jedno vrijeme, jednu fabriku i jednu generaciju radnika. Da se ne zaborave oni koji su bili dio te priče, a posebno oni koji danas nisu među živima.
Automobili koji su nekada bili proizvod njihovog rada ponovo će postati dio jedne lijepe priče o ljudima.
Priče o prijateljstvu.
Jer, cilj ovog druženja nije samo da se tog 15. avgusta popije kafa, ruča, ispriča poneka anegdota i napravi zajednička fotografija.
Mevludin Kustura želi nešto više.
Želi da se ljudi ponovo povežu.
Da razmijene brojeve telefona i kontakte.
Da ostanu u komunikaciji.
Da dogovore nova druženja.
Da se više ne čeka još 30 godina do narednog susreta.
I, što je posebno važno, da vide kako jedni drugima mogu pomoći.
Jer ljudi koji su nekada zajedno radili, zajedno gradili svoje porodice i prolazili kroz različita životna iskušenja, i danas mogu biti oslonac jedni drugima.
Neko možda može pomoći savjetom.
Neko informacijom.
Neko kontaktom.
Neko jednostavno razgovorom i prijateljskom riječju.
A nekada je upravo to najpotrebnije.
Zato je ideja Mevludina Kusture mnogo više od organizacije jednog druženja bivših radnika TAS-a.
To je pokušaj da se sačuva jedna generacija i njena sjećanja.
Da se ponovo spoje ljudi koje je život razdvojio.
Da se ne zaborave oni kojih više nema.
Ali i da se pokaže da prijateljstvo ne mora završiti onda kada se zatvore fabričke kapije.
TAS je prestao proizvoditi automobile.
Lokomotiva više ne prolazi Vogošćom onako kako je nekada prolazila.
Mnoge fabričke hale, radna mjesta i svakodnevne slike ostale su u prošlosti.
Ali ljudi pamte.
Pamte svoje kolege.
Pamte prijatelje.
Pamte godine provedene zajedno.
I upravo zato će 15. avgusta u Semizovcu, za jednim stolom, ponovo biti zajedno ljudi koje je prije više od tri decenije povezivala jedna tvornica.
Možda će neko doći iz drugog grada.
Neko iz drugog kraja Bosne i Hercegovine.
Neko iz inostranstva.
A svi će, na neki način, doći sa istog mjesta – iz svojih uspomena.
Jer, kako kaže Mevludin Kustura:
-Vremena su se promijenila. No, naše prijateljstvo nije.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.